“Capita corno” je stara pučka igra, o kojoj se evidencija u knjigama vodi od 1966. Međutim, igra je puno starija od toga datuma i najstariji Barbanci se sjećaju da su je njihovi preci znali igrati.

Knjigu pobjednika i takmičara vodi Elio Bastijanić, čija je obitelj tradicija ove igre, pa ju je on prenio i na svoju djecu. Nekada je bila rezervirana isključivo za mještane Barbana, dok je danas ipak otvorenijeg karaktera.

Za one koji ne znaju, igra se sastoji od dva dijela. Prvi je razbijanje glinenog lonca kolcem s povezom preko očiju, a drugi bacanje drvenih štapova prema ovnovom rogu, na neki način slično bocama.

Nekad se ispod glinenog lonca, onog iz Raklja, stavljala određena suma novca, koji bi tada osvojio onaj tko bi lonac razbio. Pobjednik prvog dijela igre zaporeo bi tada igru s rogom.

Prvi bi bacio rog i izgovorio “Capita corno”. Ostali bi nastavljali za njime i pritom izgovarali šaljive, ali i uvredljive nadimke sljedećeg igrača.

Prozvani se taj dan nije smio ljutiti ili zamjeriti na izrečenim nadimcima. Na taj način, , često je široj javnosti bila rečena neka nepodopština ili pak neki počinjeni grijeh, koji se te godine dogodio u Barbanu. 

Kod igre s rogom najvažnije je drveni štap baciti što bliže rogu, a na početku se igre odlučilo koliko novaca svaki takmičar mora dati, ako njegov štap ne završi blizu roga.

Samo tri natjecatelja u jednoj rundi, koji bi bacili štap najbliže rogu, bili su oslobođeni plaćanja.

 Svima ostalima na štapove ucrtan je mali znak, tako da bi se na kraju svih rundi moglo znati koliko tko ima platiti.

Sakupljenim novcem priređena je prva korizmena večera. Nekad se igralo od “dva za podne” pa do večeri.

Inače, lonac se razbijao, jer je predstavljao simbol Pusta, u kojem se kuhalo meso za taj dan. Time bi se najavila korizma i 40 dana bez mesa.

Foto: Barbanski glasnik 2007.