Nakon što su, iz životinje perspektive, a i poneke ljudske, prošle bojazni od buke eksplodiranja petardi i vatrometa, nova godina označava novu borbu protiv novih rizika koje prijete. U tijeku je tako cijepljenje protiv bjesnoće kod životinja.
Riječ je o virusnoj, zaraznoj bolesti koja se manifestira kod životinja, ali opasna je i za ljude ukoliko dođe do prijenosa.
Postoje dvije vrste bijesnoće. Najčešće se susrećemo sa selvatičkom bjesnoćom koja je raširena među divljom populacijom lisica, ježeva ili šišmiša.
Urbane ili gradske bjesnoće gotovo da više i nema obzirom da je većina pasa redovito cijepljena i na taj način zaštićena.
Bjesnoća se prenosi ugrizom zaražena životinje na primatelja, a on mora biti jak i dubok. Najčešće se takvi slučajevi dešavaju među lisicom i psa.
Bijesnoća izaziva grčeve i neprirodno ponašanje, rekao je Hrvoje Labura, doktor veterinarske medicine, gostujući na Rovinj FM-u.
ZARAŽENA ŽIVOTINJA MIJENJA SVOJE PRIRODNO PONAŠANJE, A BOLEST SE MOŽE PRENIJETI I NA ČOVJEKA
Često se tada dogodi da se lisica ponaša pitomo i mazno poput kućnog ljubimca što nije njezino prirodno ponašanje. S druge strane, zaraženi pas će se ponašati poput divlje životinje, postaje agresivan, grize kamenje, boji se šuma vode i bježi od ljudi, ne prepoznajući vlastitog vlasnika.
Uza sve to, kod zaražene se životinje uočava jako slinjenje upravo iz razloga što se u slini nalazi najveća koncentracija virusa, kaže Labura.
Inkubacija je dosta velika i iznosi petnaestak dana. Za bjesnoću nema lijeka pa ona u konačnici uzrokuje smrt koja najčešće nastupa deseti ili petnaesti dan od ugriza.
Prevencija je ključ uspjeha. Zakon nalaže da se svi psi nakon tri mjeseca starosti trebaju cijepiti protiv bjesnoće, dok za mačke to nije obvezatno, ali svakako je preporučljivo pogotovo za vlasnike mačaka koje borave i na otvorenom, veli ovaj veterinar.
Cijepljenje protiv bjesnoće se provodi svakih godinu dana, a zaraza se može prenijeti i na čovjeka jer riječ je o zoonozi, bolesti koja se može porenijeti i na jedne i druge.
