Znate kako kad se dogodi drama, svi se čude i pitaju pa kako, pa gdje, pa zašto? Nikome odjednom ništa nije jasno.

I onda krenu čeprkati pa izađe svašta- uglavnom da je bilo prijava, naznaka i upozorenja na koje se nitko nije obazirao.

Imamo u Hrvatskoj dva slučaja sasvim friška, a oba nam spadaju u domenu: Pa kako se to dogodilo?!

Nemili događaj u Splitu, a onda i onaj u Zagorju gdje je izgorio, nazovimo ga, starački dom.

Nitko živ o njemu ništa nije čuo sve do neki dan- sada znamo da je bio ilegalan u svakom smislu, da je unutra bilo nagurano ljudi gotovo duplo no što je trebalo, a sama bi se građevina više mogla nazvati potleušicom no kakvim čvrstim objektom u kojem bi trebali brinuti za naše stare i nemoćne roditelje.

A da je ono samo jedan takav, ali nije. Ne moramo ići preko Učke, a još manje preko granice da bi tražili domove koji to nisu.

Jeste li znali da ako vam inspekcija dođe na vrata, ista im lijepo možete pred nosom zatvoriti i reći da nemate vremena? Da da, možete. To i rade.

Privatni domovi u nas koštaju oko 7 000 kuna, penzijom si ih ne može osigurati dobar dio naših starih, a onda se uključe familije i prikupe taj velebni iznos s olakšanjem što će se o njihovim starima brinuti stručni kadar.

Kad ono, pljuska posred lica! Saznaš, ponekad preko medija, ponekad iz povjerljivih izvora, a ponekad iz prve ruke da u domu za večeru imaju smoki, a čaja tek šalicu i nema pitat' repete.

Da li su to zaslužili naši stari? I to je moral onih koji su se obvezali za njih brinuti? Pa ne može tako, rekli bi sada javno. Ali, istini za volju, vidiš da može.