Najprije smo bili šokirani ono s masonima, šta je, zašto je, kako je, odstupanje s mjesta i slično.

Baš se nikad nije tako pričalo u Hrvatskoj o masonima do neki dan. Neki nisu znali ni šta su to slobodni zidari.

Odmah su pomislili na bauštelu, Pelješki most, propale investicije, uspješne investicije, kako platit' manje, bez računa, bez PDV-a i slično.

Na kraju se samo ispostavilo da je to samo nekakvo tajno društvo. Ili udruga. Kako tko tumači.

Kako bilo, na stranu masone jer dogodilo se drugo šokantnije.

Josipa Lisac je iz hrvatskog čovjeka izvukla naiskonskiju manu- ljudsku glupost.

Ona je pak, u moru sviju, najizraženija bila u jednog odvjetnika kojemu nećemo spominjati ime da ne bi tužio i nas.

Mladi se gospodin, naime, našao pravo uvrijeđen kako Lisac pjeva himnu.

Njemu nikako nisu legle izrugljive artikulacije i tonaliteti, kako ih je nazvao.

Hima se tako ne pjeva jer ne. On zna jer ima dobro uho i zna što je dobro, a što nije.

Veli on da radi 19 sati na dan i da mu nije do medijske pažnje, već takvu degutantnost treba kazniti.

Rekao je još štošta, između ostalog i da smatra da je Josipina himna kazeneno djelo. Nije siguran, ali on smatra. Naravno, nisi lumen ako ne dodaš- neka institucije rade svoj posao.

Neki koji razmišljaju drukčije odmah su pomislili na novog predsjednika.

I ako odvjetnik tuži Josipu nije li to indirektan napad i na Zokija Milanovića koji je istu i angažirao da mu pjeva, a educiran kakav jest, čovjek je sigurno znao kako to zvuči kod ove glazbene ikone, teško da mu je to promaklo.

No, šteta je učinjenja, glazbena zajednica je šokirana, a hladne glave je supjela ostati samo diva koja je jednostavno rekla 'Sve je to glazba, a glazba jest ili je nema'.