Jednoga dana ćemo se hladne glave osvrnuti unatrag na ovu godinu tako vizualno lijepog imena, 2020, nećemo sad prejudicirati kakav će nam dojam to sjećanje probuditi. Jedna od činjenica koja će na neki način sigurno biti među prvim utisima biti će i da je na neko vrijeme sve naizgled stalo. I sigurno ćemo se sjetiti i kako je umjetnost pogurnuta na marginu, okupljanja su zabranjena ili strogo kontrolirana, umjetnike se „šalje“ na polja vadit krumpire ili na bauštele (kojih usput budi rečeno baš i nema), pokazuju se novi prioriteti i u njima, za velik broj ljudi, nema mjesta za nevažne stvari kao što je umjetnost.

Sjetit ćemo se možda i da, srećom, nisu svi mislili tako.

Dok su izvedbene umjetnosti, zbog masovnih prezentacija, bliskih okupljanja na koncertima, bile prve koje su pale, likovna umjetnost je nešto lakše podnijela taj prvi udar.

“Naši zadaci, naša politika je isključivo promoviranje, njegovanje i poticanje domicilne umjetničke prakse.“ rekao je Milan Marin, predsjednik Hrvatskog društva likovnih umjetnika Istre gostujući na Rovinj FM-u. “Domaća produkcija, domaćih autora je od iznimne važnosti za nacionalnu kulturu i da posredstvom jake likovne scene možemo pretendirati na dio kulturnog neba Europe pa i cijelog svijeta.”

“U ovom trenutku pandemijske krize, mi umjetnici, likovnjaci smo se, kao i ostali morali prilagoditi novim uvjetima, prigrliti nove medije, kao kanal promocije, alii prezentacije za one ljude koji ne mogu fizički doći do galerija.” nastavio je Marin. No to je samo jedan segment umjetničkog djelovanja, prezentacija. Što je sa utjecajem cijele situacije na stvaralački segment umjetnosti, pitali smo ga.

”Umjetnost je neraskidivo vezana uz život.” rekao je. “ i sve ono što se u životu događa se vidi kroz umjetnost, posredno ili neposredno. Umjetnost možda nema katalističnu silu da promijeni svijet na ljepši i bolji, ali nam otvara oči i drži nas budnima.”

Likovna umjetnost ima tu sreću, ako je s tog aspekta gledamo, da ne privlači na direktno okupljanje veliki broj ljudi. Tako se i u ova vremena puna restrikcija, izložbe mogu uz određene mjere ipak održavati, galerije rade uz poštovanje epidemioloških mjera, nije sve stalo. Dapače, možda i zbog nedostatka ostalih sadržaja, ponekad izgleda da se količina ponuđenih sadržaja povećala. Možda je to i plod pojačane aktivnosti ukroz nove medije. U svakom slučaju, umjetnost ne staje, umjetnici ne staju i jednoga dana kad se vratimo u normalu biti će tamo i čekati nas.