Nemojmo misliti samo o oštarijama, naši najstariji nisu vidjeli svoje bližnje već tri mjeseca...

Oštarije su nam zaprli. Ma brižni mi. Kafići su zatvoreni, ali kava za van se prodaje više nego ikad prije. Po kućama i u kampanjama organiziraju se obiteljske i prijateljske zabave, pije se, druži se, ljudi se vesele...

Ne kažem da nam ne fali normalan život, naravno da fali, ali moramo biti svjesni da ima i onih koji su puno gore prošli. Mislim na one koji su pod ključem, oni kojima je doslovno ograničen prostor kretanja, iako - za njihovo dobro. Riječ je o onima koji nisu svoje bližnje vidjeli, zagrlili već skoro puna tri mjeseca. Nisu vidjeli one ‘najnajnajbliže’, članove najuže obitelji, a kamoli nekoga iz šire obitelji ili prijatelje, poznanike. Sada vam je već možda malo jasnije, govorim o našoj starijoj populaciji, o korisnicima Domova za starije i nemoćne.

Bili su zaključani u prvom valu epidemije, kada su brojke bile male, ali neznanje veliko, ponovno pred sam početak turističke sezone i po treći put u studenom prošle godine. Odluka iz studenog još uvijek je na snazi i sve je to za njihovo dobro, ali teško im je, stvarno im je teško. Sjetimo se ponekad i njih, nadajmo se da će se i njima ubrzo otvoriti vrata bar približno onoliko koliko se nadamo i iščekujemo otvaranje ugostiteljskih objekata.

Nemojmo misliti samo o sebi, razmislimo ponekad i o drugima, posebno o onima kojima je sada stvarno jako teško.

Ostavite komentar