Nakon ljetnih praznika, a ususret novoj školskoj odnosno predagoškoj godini, mnogi roditelji i djeca promišljaju o aktivnostima poput učenja stranih jezika.
I dok se za prvašiće engleski jezik već nalazi na listi obveznih predmeta već od prvog razreda osnovne škole, a talijanski je pak izborni, roditelje vrtićaraca more druga pitanja.
Kada je pravo vrijeme da dijete počne s učenjem stranog jezika? Hoće li mu to stvoriti problem odnosno hoće li ga miješati s materinjim? Je li to preveliko opterećenje za djecu? Kakav mu treba biti izvor stranog jezika?
O tim smo temama razgovarali s Tamarom Stanišić, profesoricom engleskog i talijnskog jezika.
U gostovanju na Rovinj FM-u, Stanišić je potvrdila kao najraniju dob da se dijete prvi put susretne sa stranim jezikom već nakon druge godine života, no idealna bi bila oko treće godine.
„Dijete je tada već prilagođeno na skupine, da je odvojeno od roditelja i da nešto radi s drugom djecom ili tetom“ rekla je Stanišić napominjući da se u toj dobi iskorištava prirodna sposobnost djeteta da usvaja jezike.
Naime, ta sposobnost opada s godinama, a prema riječima struke, kaže Stanišić, do pubertetske bi dobi bilo idealno započeti s usvajanjem nekog stranog jezika.
NAJBOLJI IZGOVOR 'HVATAJU' PREDŠKOLCI, A UČI SE U POKRETU, NE ŠKOLSKI, ZA KLUPOM
„Najbolji izgovor dijete može uhvatiti u šestoj ili sedmoj godini, a i to je sposobnost koja rapidno pada s godinama“.
Radi toga je iznimno bitno da je dijetetu izvor stranog jezika kvalitetan, odnosno da ga uči pravilno.
„Iznimno je bitno da djetetovo prvo iskustvo sa stranim jezikom bude pozitivno iz razloga što kad krene u školu, jezik se doživljava kao predmet koji donosi ograničenja i obveze. Iskustvo učenja prestaje biti nešto zabavno i lijepo, a postaje nešto što se mora obaviti.“
Školsko učenje jezika, kao i ostalih predmeta, ima svoj plan i program kojeg se treba držati i stoga je poželjno s učenjem drugog jezika započeti u predškolskoj dobi, u manjojo skipini i u manje formalnoj sredini, smatra ova rovinjska profesorica.
Djeca strani jezik ne percipiraju kao odrasli. „Djeca nemaju taj osjećaj da govore stranim jezikom, ono uči kroz igru“. Odnosno, kada učenje oponaša tijek igre djeteta, ono nema problem s opterećenjem učenja, a aktivnosti se izmjenjuju dinamično, jezik i igra paralelno.
„Djeca jezik uče kroz ples, igru, pjesmu, jako je puno pokreta jer djeca su kinestetičari i uče kroz pokret, emociju, iskustvo“ kaže Stanišić dodajući kako je rad s djecom najizazovniji, ali se dobiva najveći feedback.
Učenjem stranog jezika ne koči se učenje materinjeg, tvrdi profesorica, a moguće miješanje jednog i drugog samo je početna faza učenja.
„S vremenom djeca stvaraju svjesnost o različitosti jezika i znaju kada će upotrebljavati koji. A samo znanje više jezika pomaže im bolje funkcionirati u društvu odnosno poboljšava njihove socijalne vještine.
Zanimljivo je da su djeca koja znaju više jezika osjetljiviji prema osobama koje imaju problema s komunikacijom i lakše odgovaraju na njihove potrebe“ kaže Stanišić.
Osim toga, djeca, jezični znalci, su bolji u multitaskingu i brži u usvajanju informacija, spremniji za život, a više znaju i o drugim kulturama, smatra prefesorica.
