Da je vrijeme u kojem živimo neizvjesno- je, da može biti i gore- može, a da je bilo gore- to svakako.

Svjedoče tome tri gospođe, redom i rodom iz Pazina koje je sudbina razdvojila, a život ih je godinama kasnije ponovno spojio i to u Rovinju, u ovdašnjem Domu za odrasle 'Domenico Pergolis'.

One su Katerina i dvije Marije. Pamte bolja vremena od ovih u kojima smo sada, a koja su ih prikovala za prostore unutar četiri zida njihovih soba, doma, eventualno dvorišta.

No, da su proživjele veće strahote, reći će vam same, bez ustručavanja, a to su rekle i nama kada smo ih posjetili i kada je to još bilo dozvoljeno.

NAJLJEPŠI DIO ŽIVOTA PROVELI NA ROVINJSKOJ VALBRUNI

- Ja imam 93 godine i četiri mjeseca. Moj muž i ja smo jako puno selili, nikad nismo mogli živjeti u Istri, od 50-e godine kada smo otišli odavde nikada se nismo vratili.

Bili smo u Zagrebu, oboje u penziji i moj Vlado je rekao 'Kad nismo mogli živjeti u Istri, idemo barem umrijeti tamo'.

Ja ne volim velike gradove, volim manje jer se osjećam dio zajednice, Labin je bio previše na onoj strani, Poreč prebučan i tako smo odlučili otići za Rovinj.

Bilo je to 12. Augusta 1999. godine. Prodali smo stan u Zagrebu i kupili stan na Valbruni.

I znate što, to nam je bila najbolja odluka u životu. To nam je bio najljepši dio života. Prije smo bili muž i žena jer smo imali djecu i puno radili, a kada smo došli ovdje postali smo prijatelji.

Jako uredno smo živjeli, svaki smo dan hodali, kartali i pjevali. U Domu sam šest mjeseci i smatram da sam ovo zalužila, ovo je nagrada za moj život, jako je lijepo, čisto i ljubazni su, raspolažem svojim vremenom, pečem palačinke, puno čitam i riješavam križaljke, kad sam umorna slažem pasijans. Odem kući prati robu, peglati, šetati u grad, život mi je ispunjen.

KAO TINEJĐERICI PARTIZANKI NIJE BILO LAKO, IMA NEZGODNIH DANA, PUCA SE 

Katerina Juričić po struci je profesorica talijanskog i engleskog jezika, a sebe smatra Talijankom. Do svoje šesnaeste godine nije znala hrvatski jezik, a u jeku Drugog svjetskog rata bila je od svoje četrnaeste godine.

- Moj tata je bio Talijan, a mama Pazinjaka, rođena u Pazin Polju. Pola Pazina je dolazilo kod nas, kod moje mame da im napravi kolače kad su se ženili.

Jako su povezani, svi su nekako bili u rodu. Tako sam i ja bila mješana. Nismo razmišljali mi smo to, oni su drugo. Bilo je ili smo fašisti ili antifašisti i to smo otvoreno govorili, čak i u razredu, bili smo mladi i nismo se bojali.

Istra je uvijek bila posebna. Nije bila ni talijanska, ni hrvatska. Bili smo pod krunom austrijskom i oni su posebno držali do Istre obzirom da im je Trst bio trgovačka, a Pula vojna luka.

Da su joj kasnije ratne godine bile teške, tvrdi da nisu, okolnosti su bile takve kakve jesu i njima se je prilagodilo.

- Moja cijela porodica je '43 otišla iz Pazina jer smo bili antifašisti, a došli su Nijemci, fašisti i stradili bi da su ostali. Ja sam tada išla u partizane, bila sam omladinski rukovodilac, najprije na Čepiću pa Labinu, Pazinu, Umagu, Bujama pa sam išla u Pulu.

Bila sam član kotarskog komiteta SKOJ-a i Odbora omladine. Nije bilo lako, naročito za djevojke. Ima nezgodnih dana, kiša pada, pucaju po vama.

Ali, nas je držalo nešto nevjerojatno. Mi smo mislili da ćemo napraviti pravedan svijet gdje će svi ljudi imati imati pravo i dužnosti, gdje će svi biti jednaki, gdje će pravda i ljubav vladati. Zato nam ništa nije bilo teško, sve nam je bilo normalno jer smo tako duboko bili uvjereni u to da bi život za to dali.

U svom naumu nažalost nismo uspjeli. Dosta smo dobro krenuli, ali onda je ispalo tako da su neki gledali samo svoj interes. Vidite, kada sam ja s mužem išla okolo nikada mi nije dao da što kritiziram jer je njega to jako bolilo. I on je bio partizan i u ratu.

NIKADA MLADA- NAJPRIJE DIJETE PA ŽENA

Previše smo dali, da bi sada krizirali. Mi znamo da je teško, ali ne smijete to vidjeti, uvijek se morate nadati jer život ide dalje.

Ljudi griješe, ali se i isprave i bilo bi prebolno pasti u kritizerstvo. Ja nikad nisam bila mlada. Bila sam dijete i onda žena. Dati svoju mladost je naplemenitiji dio našeg života i zato ne smijemo po tome gaziti ni pljuvati. Prije ili poslije sve će ipak ići naprijed, u to sam duboko uvjerena i žao mi je što ne mogu doprinijeti.

Katerina danas ipak daje zajednici u kojoj jest- aktivna je u Domu, a svakodnevne šetnje sada su joj, obzirom na okolnosti uskraćene pa je u gradu nećete sresti još neko vrijeme.

Život je neobičan pa je njezine dvije sugrađanke iz djetinjstva doveo pod isti krov, sada pod starije dane. Ni njih život nije mazio.

NASTAVAK SLIJEDI U NEDJELJU, 12. TRAVNJA