Prvi nastavak pročitajte u jučerašnje, subotnjem izdanju
Marečić Marija rodom je iz Pazina. Nedavno je pretrpjela moždani udar što je ostavilo traga na njezine govorne sposobnosti, ali, kaže, i dalje se svega sjeća.
- Rođena sam u Pazinu, a onda sam bila u logoru u Auschwitzu, Ravensburgu, cijeloj Njamčkoj. Tri godine sam tamo provela, jedva smo se vratili doma, nije bilo vlaka, a u Njemačkoj je bilo strašno.
Nismo imali robe za obući, niti što za jesti. Bile smo mlade i tamo smo radile u fabriki za njemačku vojsku. Za vrijeme rata hodale smo po cijeloj Njamačkoj, a kada je rat završio, Čehi su nas uzeli kući pa su nas uzeli Rusi. Strašno nešto, bila sam najmlađa tamo, sjeća se Marija Marečić.
Tijekom boravka u logoru se razbolila, ali je pod visokom temperaturom nastavila raditi jer je svjedočila egzekucijama za rad nesposobnih logoraša. Stražarke su prema logorašima bile nemilosrdne, huškajući pse na njih.
81 660 JE BROJ OD KOJEG NIJE USPJELA POBJEĆI ČITAVOG ŽIVOTA
'U radu je spas, jako je dobro proučio Hitler prije no što je napravio logore, jer oni koji nisu mogli raditi završili bi u plinskim komorama' rekla je u intervjuu prije nekoliko godina, koji je uz ostala svjedočanstva, objedinjen pod nazivom "Bili smo samo brojevi " autora Igora Jovanovića i Igora Šaponje.
U koncentracijskom logoru Auschwitz istetoviran joj je broj 81 660. Kasnije, za vrijeme radnog vijeka u Rovinju gdje je radila u turizmu, cijelo bi ljeto nosila flaster preko broja kako njemački turisti ne bi bježali kada bi ga vidjeli.
A iz Pazina je svoj miran život u Rovinju, nakon što je preživjela i doživjela strahote drugog svejtskog rata, pronašla i Marija Krajcer. Vitalna je to i duhovita 96-godišnjakinja.
- Imala sam osamnaest godina kada je propala Italija, 8. augusta '43. Po noći je moj stariji brat došao doma i nas je sve činija podizati vičući 'Italija je propala, Italija je propala!'
Ni nan to bilo nanke u kampanjolu jer ja san na selu rođena, san hodila kopat, orat, likvidat, sve ča trijeba. To je bilo prvo.
ZA PARTIZANE NOSILA POŠTU, A STARIJEG BRATA OTKOPAVALA MATIKON
Ali potle je bila cijela babilomija okoli Pazina, sve se je armalo, svi u Partizane.
Ja san nosila poštu. Bila sam omladinka oniput, članica SKOJ-a, ne povin sve. Onda kad su došli Nijemci je bilo drukčije, je bilo huje.
Mi govori jedan put Njemac 'Nicht Partizan?', a ja njemu 'Naaain', a puna pošte san bila! Nisam znala ča je u pismima pisalo, nikad nisan pogledala, za to bi se odgovaralo Odboru, bila je to velika odgovornost.
Za partizane san delala sve ča je tribalo. A kad su Nijemci pošli ća je bilo još huje. Potle mjesec dana, moga brata nema.
Oni su iz Pazina ušli prema Labinu. Tamo su se u niken selu frmali i kad su se vraćali nazad tamo su bile kave od boksita i tamo su ih poubijali i hitili u kavu i pokrili malo zgora sa zemljon.
Ja i moj brat smo uzeli matiku i smo šli tamo, on je tako malo pomalo otkriva. Smo došli do mojega brata, smo mu vidili kolorkafe na neke crvene rige i san rekla 'Frane dosta, to je Tuone'.
To mi je najviše storilo, si poć brata iskat.
OSNIVANJE OBITELJI I NAPOKON MIR
Pokle je to pasalo i san šla delat u Pazin u rasadnik, u šumarstvo.
Tamo kadi je Dom smo sijali pine i tu san delala tri leta. Kad sam se tila uženit, muž mi je bi iz Funtane, su mi ponudila da pojen delat u Pazin na oblastni.
Sad ča da ja učinin, da gren delat na oblastni ili da se uženin? San si mislila porka na mati, tu san toliko lijet, ča da učinin? Pa san rekla, bolje da si ja lijepo familiju stavin gore i da je iman.
Tako san si napravila, zgojila, moj muž je pokle dela u Poreču, smo bili tamo, smo pasevali dobro. A onda smo došli u Rovinj, muž je ša ribarit, a ja san šla delat u Mirnu, smo dobili dvi hćere, sad imamo četire unuke i devet praunuki, a muža niman.
I to van je život, čupav i dlakav, kakov ćeš.
