PROŠLO JE 16 GODINA Mate Parlov otišao je tiho i dostojanstveno!

Prije 16 godina, 29. srpnja 2008. godine preminuo je hrvatski boksač i olimpijski, europski te svjetski osvajač zlatnog odličja za bivšu Jugoslaviju, Mate Parlov.

Iz tog razloga, novinar Damir Strugar posvetio je ovom velikanu jedan tekst, kojeg prenosimo u nastavku.

"Nema našeg Mate već 16 godina, otišao je tiho i dostojanstveno, baš onako kako je i živio svojih posljednjih dvadesetak godina.

O njegovim osvojenim titulama već je sve rečeno i odavno opisan, bio je najbolji od najboljih.

Osvojio je u boksu sve što se moglo, čak je bio i svjetski amaterski prvak, što čak ni slavnom Muhamedu Aliju nije pošlo za rukom.

O svemu tome napisano je na stotine tekstova i gotovo da nema kod nas čovjeka koji sve to ne zna, ali malo je rečeno o Matinom životu nakon boksačke karijere.

“Čovjeka ne određuje bogatstvo, ni slava – već ono malo plemenite vještine!” - često je znao govoriti.

Sa ringa se povukao krajem 1981. godine, a boks se definitivno ostavio 1984. godine kao super-uspješni izbornik boksačke reprezentacije tadašnje Jugoslavije i onda se povukao u sebe.

Bio je veseo i društven tip, nikada zapravo nikome nije objasnio zašto se na tako nešto odlučio. Prekrižio je svoju boksačku prošlost, kao da nikada nije ni postojala. “Sve je to samo prošlost!” - znao je reći.

Nije volio intervjue o boksu…

S novinarima je rado pričao, ali gotovo nikad o boksu. Da li se razočarao u plemenitu vještinu ili mu se netko zamjerio - nikada nismo, a i nećemo doznati. Jer na taj osebujan način nitko nije zaboravio svoju prethodnu super-uspješnu sportsku karijeru. I po tome je Mate zaista bio poseban.

Sjećam se, kada sam ga kao mlad novinar 1981. godine htio intervjuirati, kako mi je rekao: “Daj ti to lijepo napiši i sastavi! Znaš već ti kako, a ajmo mi radije nešto pojesti i popiti!” I tako je bilo svaki put kada sam iz Zagreba dolazio u Pulu da s njim radim intervju za različite novine.

Uvijek smo lijepo pričali, jeli i pili, ali klasičan intervju nismo nikad napravili. Ja bih te intervjue sastavljao iz naših razgovora,a o svemu je Mate želio pričati. Najmanje o boksu, a o politici - nikako pa ipak i u ona teška olovna ratna vremena ostao je dosljedan. Sjećam se da je imao petlju sjetiti se Tita i onda kada to nije bilo baš popularno.

“Ma što se sad svi prave ludi! Pa svi smo bili zaljubljeni u Tita i naravno da sam ga i ja obožavao!” - rekao je s ponosom negdje 1993. godine Mate. Svoje stavove Mate nikad nije promijenio. I dok smo se svi mi ovih godina mijenjali, Mate je uvijek ostao isti.

Bio je sjajan u društvu. Recitirao je kao od šale Ujevića, Šimića, Matoša, Krkleca… Citirao je Platona i Aristotela. Volio je pjesmu.

Rekorder po broju pjesama!

Znao je barem tisuću starih, novih, narodnih, starogradskih pjesama. Ali ne refrene, kao što i svatko od nas zna pokoju pjesmu. Mate je pjesme znao od početka do kraja! Sve riječi!

Bolje od bilo kojeg pjevača. I time je oduševljavao. Bio sam tome svjedok, i Olivera i Akija i Bebeka. A tek pisce…

Kada se održavao poznati pulski Sajam knjiga, čak su i svjetski poznati pisci navraćali do Mate u kafić. A Mate ih je fascinirao. “Pa on zna poeziju bolje od bilo kojeg živog pjesnika!” - rekao mi je svojedobno ushićeni pisac Boro Radaković.

Obožavali su ga i glumci s kojima se godinama družio za vrijeme trajanja pulskih Filmskih festivala, a iz Pule gotovo da nigdje nije putovao. Znao sam ga priupitati zašto ne dođe do Zagreba, barem na kraju godine kada se biraju najuspješniji sportaši.

“A što ću u Zagrebu? Popiti sok od marelice i popričati sa Šurbekom? Pa to mogu i ovdje u Puli” - na sebi svojstven način odgovarao je zafrkantski Mate.

Sportaš stoljeća…

Pa ipak, pamtim, jako ga je obradovalo kada je u Zagrebu dvije tisuće i prve godine izabran za sportaša proteklog stoljeća. Priznao mi je da je bio oduševljen kako su ga Zagrepčani primili.

U kultnoj diskoteci “Saloon” Matu, živu legendu, svi su naprosto izljubili, dali mu ruku i bili sretni što je s njima u društvu.

Bilo mu je drago što nije zaboravljen i što ga svi pamte kao djelić svoga i našega zajedničkog života… Nažalost, Mate više nema. Ostala su samo sjećanja. Pamtim tako kada sam ga jednom prilikom pitao koliki mu je bio najveći boksački honorar u karijeri.

Priznao mi je (a to nisam nikada objavio u svojim tadašnjim novinama) da je u meču za svjetsku titulu profesionalnog boksa dobio 100 tisuća dolara.

“Novac kvari ljude, ali smiruje živce!” - duhovito je nadodao i izrekao rečenicu koja bi po svojoj jednostavnosti i mudrosti mogla ući u anale, pa čak i u svjetsku enciklopediju misli i izjava poznatih ljudi.

I sada kad je Pula već 16 godina bez njega, bez svog zaštitnog znaka, morali bismo se obavezati da ga nećemo zaboraviti. Dom sportova nosi njegovo ime, ali neka ulica i neki trg moraju nositi njegovo ime.

U kultnom kafiću njegov duh je prisutan

A kultni kafić Mate – na Korzu usred Pule - nastavio je voditi njegov sin Matko. No, Grad Pula i obitelj Parlov nikako da zajednički urede u Puli najavljeni muzej.

Da, baš tako - Muzej Mate Parlova. Sa svim njegovim brojnim osvojenim peharima, trofejima i medaljama. A njih je toliko da sve u tom prostoru neće ni stati.

Mislim da bi to bio najbolji način da se Pula oduži svom Mati. Da se uz njega i sjećanje na njega još i dalje zajednički družimo.

Do nekog novog susreta na nebeskim ringovima. Zbogom, šampione! Nikad te zaboraviti neću. Srest ćemo se negdje opet…", poručio je Damir Strugar.

Ostavite komentar