Robert Hrelja diljem Istre „lovi“ unikatne i stare kvake, ne da bi ih prisvojio i imao, nego da bi ih fotoaparatom ovjekovječio, svjestan da će mnoge od njih uskoro nestati s lica zemlje i iz kolektivne memorije. I neku od ovih što je prikazao na fotografijama u vodnjanskoj galeriji „El magazein“, već sljedeće bi sezone vlasnik mogao zamijeniti sterilnim inoxom.
Na izložbi „Priča istarskih kvaka“ Robert Hrelja iz Pule, zidar i fotograf, kako kaže sama za sebe, postavio je 67 fotografija snimljenih proteklih godina diljem Istre. Većinom predstavljaju „maniglie“ s prijelaza iz 19. u 20 stoljeće, a neke su i puno starije.
Željezne, kovane, lijevane, mesingane, estetski dorađene, primitivne, ručno izrađene... I kvake su dio naše povijesti, odraz umjetničkih stilova, pokazatelj kulturoloških, društvenih, gospodarskih i urbanih prilika u našim krajevima.
- U Puli sam ih našao 120, a našlo bi ih se i još po ulazima. Kad sam krenuo slikati po pulskim vilama, mislio sam da će toga biti puno. Ali zapravo ih je ostalo jako malo, kvake nestaju, skidaju ih, oštećuju... Ni po Istri ih nema. U Vodnjanu ih je samo 20, u Rovinju isto, u Labinu možda pet, u Oprtlju jedna, isto i u Svetom Lovreču, Žminju... Nakon Pule, najveća je koncentracija u Grožnjanu, priča nam Robert Hrelja.
Što samo vidi u kvakama, da luta Završjem, Dragućem, Gračišćem, Buzetom i Humom, traži ih, namješta stativ, fotografira...?
Njegova priča i izložba mnogima će otvoriti cijeli novi svijet umjetničke minijature i zanatskog naslijeđa, mnogi će hodajući ulicama početi tražiti ljepotu u tuđim vratima. Ali treba pritom biti oprezan!
- Jednoj me je, dok sam slikao, napala skupina Roma, da hoće neke pare od mene. Napao me i jedan diler, misleći da ga uhodim fotoaparatom. U Rovinju su mi tražili pet eura za fotografiranje kvake. U Vrsaru mi je dok sam slikao čovjek pričao o lokalnim puttanama, a u Pićnu me je svećenik uveo da vidim i barokni ormar gdje drži svoju veštu. Ma svega je bilo, naporno, ali i zanimljivo, priča Robert.
Na fotografijama ima mjesta i za gospodske kvake u obliku ljudskih figura, ukrašene rozetama, ali i za primitivne koje su po selima za štale i konobe izrađivali lokalni majstori.
Tko ih je radio? Na Vili Horthy u Puli našao je jedinu s natpisom pa znamo da potječe iz Klagenfurta. U Višnjanu je jedna u obliku buzdovana, u Puli ima u obliku topa. Na pulskoj Vili Idoli u paru su bile dvije raritetne kovane, ali samo je jedna sačuvana.
Neki se tipično „građanski“ oblici ponavljaju – identične je našao u Motovunu, Višnjanu i u Rakovčevoj ulici u Puli.
- Radile su se kvake i serijski. Radionica Philip Corbi postojala je od 1895., bio je i neki Hacker&Herman. Tvrtka Zeiss Ikon (njemačka marka fotoaparata i brava, op.a.) radila je od 1926. godine, kaže Robert.
A kako je došao na ideju fotografirati kvake? Prije nekoliko godina jedna je zagrebačka umjetnica kupovala stan u Puli razočarana da tako stari grad ima malo sačuvanih originalnih vrata.
Dogovorili su se da on fotografira preostale kvake, a njena će udruga izrađivati replike od gline. Robert je svoj dio ispunio i krenuo dalje svojim putem.
Prije dvije godine pulski je ciklus izložio u galeriji „Kapelan“ u Muntiću, a za izložbu u „El magazeinu“ Germana Fiorantija dodao je i istarski ciklus.
I dvije kvake s tog vodnjanskog magazina našle su se u njemu. S vremenom je počeo fotografirati i zvekire, kovane rešetke, rozete...
Motivi su izvan Pule postajali koloritniji, a fotografije su počele dobivati širi kontekst i poruku: na slici kvake sa žminjske crkve vidi se časna sestra, u staklu rovinjskih vrata odražava se more i žena s koktelom, u Poreču stara kvaka otvara vrata luksuznog butika...
Ostavite komentar