ZNATE LI GDJE? Na današnji dan otvorena prva hrvatska škola u Istri nakon njihovog ukidanja za fašističkog režima

U okviru narodnooslobodilačkoga pokreta (NOP) u Drugom svjetskom ratu otvarale su se partizanske hrvatske i slovenske škole, kojima je nedostajalo učitelja.

Nakon pada fašističkoga državnog aparata, predstavnici Istrana u Pokrajinskome saboru u Pazinu, kao Istarski sabor, donijeli su 25. rujna 1943. godine Odluku o ujedinjenju Istre s Hrvatskom i Jugoslavijom.

Sabor je zaključio da se što prije pristupi otvaranju hrvatskih škola. Sredinom prosinca 1943. godine u Brgudcu je otvorena prva hrvatska škola, u kojoj je poučavao seoski odbornik Mate Brajković. Radi organiziranja prosvjetnoga rada, Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) u Istru upućuje Antuna Hosta, koji je u zgradi i učionici bivše talijanske osnovne škole u Sv. Donatu nedaleko od Buzeta, na današnji dan, 20. veljače 1944. godine otvorio prvu hrvatsku školu u Istri nakon njihovih zabrana za fašističkoga režima.

Najveći problem pri otvaranju škola bio je nastavnički kadar, pa je odlučeno da se što prije otpočne s organizacijom tečajeva za učitelje. Na njih su pozivani omladinci sa završenom osnovnom školom ili s kojim razredom srednje škole. Prvi petnaestodnevni učiteljski tečaj, s 13 polaznika, uglavnom s Buzešćine, održan je od 6. do 21. ožujka 1944. godine u selu Klarići, gdje je započet i drugi tečaj, ali je prekinut zbog njemačkog napada.

Iste godine održan je od 16. do 24. svibnja treći tečaj u Katunu pod Učkom, četvrti u lipnju u Oriču na Pićanšćini te peti u Zatki na Barbanštini, također u lipnju. Od sredine srpnja do sredine kolovoza u Prnjanima se održavao šesti tečaj, a istodobno u Bolobanima na Pićanšćini sedmi. U Prnjanima je počeo i osmi tečaj, koji se morao preseliti u Peruške. Posljednji, deveti partizanski učiteljski tečaj u Istri održan je u Prnjanima od početka listopada do sredine studenoga 1944. godine.

Tečajevi za osposobljavanje istarskih učitelja održavali su se zatim u Čabru i Brodu na Kupi u Gorskome kotaru, a prošlo ih je oko 200 učitelja. U Istri je ljeti 1944. radilo 40 škola, a njihov je broj ovisio o vojnoj i sigurnosnoj situaciji.

Nakon Drugog svjetskog rata temeljni problemi istarskog školstva bili su obnova i opremanje u ratu oštećenih zgrada te nedostatak učitelja. Rad je u školama bio otežan zbog velikoga broja učenika u učionicama sa samo jednim učiteljem.

Radi osposobljavanja učitelja u Opatiji je bila otvorena Učiteljska škola Viktor Car Emin, koja je na početkom 1947. imala 156 polaznika, a pripremni razred položilo ih je 69. Na pedagoškome tečaju sa skraćenim jednogodišnjim školovanjem bila su 34, a u prvome razredu učiteljske škole 53 polaznika. Veći dio ih je nakon završenoga pedagoškog tečaja raspoređen na rad u škole. Šezdesetak mladih Istrana polazilo je 1946./47. i 1947./48. učiteljsku školu u Čakovcu kako bi naučili hrvatski književni jezik, a i zato što je Pula bila pod angloameričkom vojnom upravom.

Željeznički tehnikum, jedna od najvećih škola u Jugoslaviji

Prve godine boravka u Čakovcu učenici iz Istre bili su podijeljeni u dva odjeljenja: pretpripremno, koje su polazili učenici bez ijednoga razreda gimnazije, i pripremno, s učenicima koji su bili završili koji razred gimnazije. Druge godine školovanja učenici iz pretpripremnoga razreda upisivali su se u pripremni razred, a oni koji su bili završili pripremni polagali su malu maturu i polazili prvi razred učiteljske škole.

Prema broju polaznika učiteljskih škola u Oblasnome narodnooslobodilačkom odboru (ONOO) bilo je planirano da se u pet godina školuje 150 učitelja. Na području tog odbora od 28 683 obveznika školu je pohađalo 27 085 ili 94,23 % djece. Nakon Opatije i Čakovca učenici su došli u Pulu, gdje su nastavili polaziti učiteljsku školu.

Obveznim je postalo pohađanje osnovne škole do 15. godine života. Godine 1946. donesen je Zakon o sedmogodišnjem školovanju, kojim je sedmoljetka bila izjednačena s nižim razredima gimnazije, pa se nakon završenog VII. razreda polagala mala matura. Takvih je gimnazija bilo 25 (14 hrvatskih i 11 talijanskih), s 3175 polaznika: 1914 Hrvata i 1231 Talijan. Zakonom od 13. prosinca 1951. uvedeno je obvezno osmogodišnje školovanje.

U mjestima u kojima nije bilo takvih škola obvezna se nastava provodila u šestogodišnjim, odnosno u četverogodišnjim školama. Proces nastajanja jedinstvene osnovne škole trajao je desetak godina. Osim učiteljskih škola, od 10. rujna 1947. do kraja školske godine 1952./53. u Puli je djelovao Željeznički tehnikum, jedna od najvećih škola u Jugoslaviji (FNRJ). Pohađalo ju je oko 4.600 učenika.

Nakon odlaska savezničke vojske iz Pule bilo je dovoljno prostora za učionice i smještaj učenika, pa je u pojedinim školskim godinama u 56 odjeljenja bilo i do 2400 učenika. Radilo se na više mjesta u gradu, a najviše učenika bilo je u bivšoj vojarni na Monte Zaru (danas Društveni centar Rojc).

U Bujama, Buzetu, Labinu, Pazinu, Puli i Rovinju otvarale su se raznovrsne srednje škole: gimnazije, klasične gimnazije, škole primijenjenih umjetnosti, turističko-ugostiteljske, gospodarske, industrijsko-obrtničke, ekonomske, medicinske, tehničke strukovne škole i druge. U Puli je 2006. godine osnovano Sveučilište Jurja Dobrile.

Izvor i foto: Istrapedia

Naslovna foto: Istrapedia, Buzet

Ostavite komentar