MALO TKO NE ZNA ZA TETU ANU Njezin kafić u Pattinaggiu dnevni je boravak brojnih sportaša

Bez obzira jeste li sportaš ili niste, rijetko koji Puležan ne zna za SRC Mirnu odnosno „Pattinaggio“.

Mjesto je to svakodnevnog okupljanja mladih i starih, od osam do 88 godina.

No, ima jedna gospođa koja je tamo svakodnevno, koja je cijeli svoj život na ovaj ili onaj način vezana uz sport.

To je teta Ana Drandić, osoba koju svi znaju. Ova 72-godišnjakinja uvijek sa smiješkom, dobro raspoložena dočekuje svoje goste, kaže, većina od njih nakon toliko godina su već i prijatelji koji se kod nje osjećaju kao doma.

‘’Dva macchiata, jedna pašareta i ča si ti reka.. biru?’ I tako svakodnevno već 22 godine kafić u sklopu Pattinaggia dnevni je boravak brojnih sportaša i sugrađana.

Ovaj sportski ali i kulturno-društveni kompleks svoje početke bilježi davno prije. Ovaj polivalentni sportski centar sagrađen je početkom prošlog stoljeća kao koturaljkaški teren, no ubrzo je postao centar kulture i društvenog života Pule.

Kaže nam Ana, kafić je ovdje bio i ranije, kao i butiga auto dijelova Romana Bilića ali i Cvitkova butiga sportske opreme.

Danas ovdje treniraju članovi koturaljkaškog, judo, odbojkaškog i košarkaškog kluba, a upravo za ovaj posljednji kaže da joj je žao jer ih nema više toliko puno kao ranije, s obzirom na to da je većina preselila u Dom Mate Parlov.

No, za mlade sportaše ima samo lijepe riječi.

‘’Ne priznajem da se blate mladi ljudi i sportaši. Žao mi je što je došlo do ovako velikih promjena u društvu, nema napretka i zato naši mladi gredu ća.’’

Teta Ana je dodala i kako je situacija žalosna jer smo ‘u začaranom krugu u koje mladi ne mogu naprijed’.

‘’Sport propada i više nije kao što je to nekad bilo, više nema toliko entuzijazma’’ rekla nam je 72-godišnja Drandić koja je dodala kako su ipak ona djeca i sportaši koji su svakodnevno u Pattinaggiu, jako pristojna.

‘’Svaki put kad dođu ili prođu lijepo pozdrave, lako mi nađemo zajednički jezik’’ kaže kroz smijeh.

Dok smo mi razgovarali s njom, njezin suprug je zajedno s društvo igrao briškulu i trešete, unuk je gledao tv dok je kćerka bila u susjednoj prostoriji.

Cijela obitelj na okupu, a kafić kao jedan veliki dnevni boravak.

‘’Rekla mi je jedna prijateljica iz Italije, Ane ne gambivaj niš u kafiću, ovakvo nešto se više ne vidi.’’

I zaista se ne vidi, dašak bivše države uz fotografije na zidovima koje svjedoče brojnim uspjesima i ostvarenjima pulskih klubova. Šank kao onaj u doba 70-ih godina, ali sve to ima dušu i više od toga.

Kako nam je rekla Ana, produžila je ugovor za još pet godina, a nakon toga misli u penziju.

Zasigurno, bit će to i više nego zaslužena penzija ove gospođe koja već više od dva desetljeća omogućuje Puljanima i gostima da se u nekom kafiću osjećaju kao doma.

Ostavite komentar