PULSKI POSTOLARI IDRIZI SA 73-GODIŠNJOM TRADICIJOM I stranci nam donose cipele, kod njih ih više nema tko popraviti

Kapa glavu krasi, a cipela je čuva. I dok bude cipela bit će i onih koji znaju kako je popraviti.

"Postolari su postojali za vrijeme Rimljana, a postojat će i ubuduće. Jedino zavisi koliko ćemo imati posla i tko će opstati", kaže nam Ekrem Idrizi poznati pulski postolar iz Veronske ulice.

"Popravljaju se cipele i danas. Ipak naši ljudi vole imati dobre kožne cipele. Istina, nekad kad se odlazilo u Italiju, u Trst, nije bilo problema kupiti dobre cipele pa se tada više i popravljalo. Koža je zahvalan materijal za popravke, dok nam je danas problem predstavlja kineska obuća, jer je rađena od nepoznatih materijala.

To su neki nusproizvodi mazuta pa ljepilo ne drži, a obuća puca... Znate kako je kad đon samo pukne? To je borba. Imamo danas i specijalna ljepila, ali nekad uspijemo zalijepiti, nekad ne", priča Idrizi.

Svjestan je da je financijska moć građana na niskim granama, ali napominje da cipela od sto kuna ne može biti dobra, kvalitetna, i što je najvažnije, zdrava!

Ova radnja, u kojoj vrvi cipelama i starim postolarskim strojevima i alatima, ponosi se tradicijom dugom 73 godine!

Na zidu je istaknuta dozvola/licenza za rad na hrvatskom i na talijanskom jeziku izdana 1949. godine Ekremovom ocu! Po očevoj smrti, Ekrem se vratio iz Njemačke da bi preuzeo radnju, a nakon što je on otišao u penziju, posao je preuzeo sin Enes. Dakle, tradicija se prenosi među tri generacije obitelji Idrizi.

Mala Veronska ulica upravo zbog postolara, fotografa, zlatara i još poneke "stare" radnje, jedna je od rijetkih koja čuva štih stare Pule. 

"Na vrhu ulice je i kolegica postolarka, a možda i kolega iz Robne kuće dođe tu na kantun, jer je jedan prostor za postolara na licitaciji. Jedan postolar je i na 'S krivini', još jedan je u Šijani", priča Ekrem o brojčanom stanju struke u gradu.

Kroz desetljeća su cipele kod njega popravljali građani svih profila i zahtjeva. Dolazili su i dolaze i danas pulski doktori, gradonačelnici, suci...

Ali upravo kad je Ekrem počeo priču o starim mušterijama, razgovor nam je prekinuo ulazak bračnog para radi širenja muških kožnih cipela. Odmah potom ulazi još jedna mušterija kojoj se odlijepio đon na patikama. Ovdje je uvijek živo, izgleda.

"Da, uvijek se nešto vrti, uvijek netko treba neku sitnicu. Netko hoće da mu probušimo rupu na kaišu, da stavimo rebatin... To niti ne naplaćujemo, ali ljudi ostave za kavu. Ipak je to odnos građen 73 godine", priča naš domaćin.

Kad razgovor ne prekidaju mušterije, onda se ljubomorno između nas umiješa mačka Trudi.

Ta je dama stara 15 godina, a ime je dobila po tome što je bila trudna kad se prvi put pojavila među postolarima. Naš je postolar veliki mačkoljubac pa ne čudi da otvaranje radnje svakog jutra željno iščekuje 10-ak lokalnih mačaka i mačora.

"Inače, najviše popravaka se odnosi na lijepljenje, ali i na ženske pete. Znate kako je: gospođa malo krupnija baš hoće visoku štiklu pa se tanka petica od plastike lako spešta. Ali radimo i klasične pete, đonove, širenje cipela, šivanje cipela... Šivamo i borše. A tko će to raditi, ako ne mi? Upravo mijenjam rajfešlus na motorističkoj cipeli.

Nekad treba impregnirati cipele, nekad piturati, sređujemo i jakete, drukere, botune, šuštine...", nabraja prostodušni Ekrem.

Sve u radnji zadaje na miris kože i ljepila. To miriše tradicija. Na ulazu je velika singerica koja ima čak 125 godina i još je uvijek glavni šivaći stroj.

Vrata radnje za toplijih dana su uvijek otvorena, a pred njima često zastanu i stranci. Nijemci se čudom čude: "Schuhmacher?!"

"Stranci se čude jer oni više i nemaju postolare, samo neke ekspres –postolare u trgovačkim centrima za petice pokrpati. Zato mi turisti donose brdo cipela na popravak. Nas bi država trebala poticati da radimo, da nas oslobode i najamnine i biti sretni da nas imaju.

Problem je što se država plaši da se mi postolari ne obogatimo previše", smije se Ekrem i dodaje: "Nekad su govorili i da nije lijepo da postolar bude u centru grada, da nije lijepo da to vide turisti, i da je bolje da smo u industrijskoj zoni".

Srećom, nisu ih iselili na periferiju. Ali postolari su u Puli, kao i druge zanatlije, s vremenom postali ugrožena vrsta.

Zato u Veronsku ulicu često svrate i djeca iz vrtića i škola da vide, priuje nego bude kasno, što se sve u postolarskoj radnji radi.

I treba tako, neka barem nove generacije nauče što su prave vrijednosti živog grada.

Ostavite komentar