Mladi Alessio Giuricin iz Rovinja: Tradicija nije čuvanje pepela, već održavanje vatre!

U ovo novo, moderno doba, iz dana u dan sve je naglašenija potreba za očuvanjem naše zaista bogate tradicije i kulture u Istri. Stoga možemo biti zahvalni svima onima koji to čine i u današnje vrijeme.

Jedan od njih je Alessio Giuricin, mladić iz iz Rovinja koji je već stekao status čuvara lokalne tradicijske baštine.

S dubokom ljubavlju prema glazbenoj i kulturnoj baštini svog grada započeo je svoje putovanje u svijet tradicije još kao dijete, a danas je prepoznat po svom angažmanu u brojnim projektima očuvanja rovinjske kulture.

Od pjevanja tradicionalnih rovinjskih pjesama, preko istraživanja povijesti i običaja, do značajnih monografskih radova – njegovo djelovanje kontinuirano nastavlja inspirirati i motivirati lokalnu zajednicu.

U intervjuu kojeg možete pročitati u nastavku, Alessio Giuricin dijeli svoju strast prema kulturnom naslijeđu i razmišljanja o ulozi mladih u njegovom očuvanju te poziva na aktivno angažiranje svih generacija u očuvanju identiteta Rovinja.

Lokalno te sugrađani već nazivaju mladim čuvarem tradicijske baštine. Kako je i kada uopće započela tvoja opčinjenost tradicijom?

Već kao dijete zavolio sam rovinjsku tradiciju. Sa samo tri godine, dok sam pjevao u zboru “Batanòla” pod vodstvom voljenog maestra Vlada Benussija, izjavio sam da bih ja pjevao tradicionalne rovinjske pjesme, a ne “dječje pjesmice”. Na to se maestro Vlado počeo smijati, ali je bio itekako iznenađen i uvijek je podržavao tu moju strast.

Naime, godinama kasnije počeo sam pjevati i u Mini-cantanti, Midi-cantanti i Solistima Comunità degli Italiani - Zajednice Talijana “Pino Budicin” pod pažljivim vodstvom već spomenutog maestra Vlada i njegove supruge Bibe. Godine 2011. i 2012. sudjelovao sam i u dva kazališna prikaza (E Rovigno cantava… Riccarda Bosazzija i Rovigno bela Nives Giuricin, moje majke, koja je režirala oba) koje je izvodilo SAC-KUD “Marco Garbin” - CI-ZT “Pino Budicin”, gdje sam pjevao i glumio.

Tada sam počeo dublje istraživati rovinjsku glazbenu tradiciju razgovarajući i pjevajući s osobama poput mog praujaka Claudia Malusà “Malòn”, Giuseppea Brunija “Taliàn – Bièpi Tuòla”, Guerrina Poropata “ʃeîo – Salàta” i mnogih drugih.

U srpnju 2015. preminuo je moj praujak Claudio i, nakon što sam mu ranije obećao da ću se pridružiti redovima zbora, u rujnu te godine postao sam stalni član SAC-KUD-a “Marco Garbin”.

Od tog trenutka nisam prestao istraživati i proučavati kako glazbenu tradiciju (o kojoj sam mnogo pisao u svom završnom radu na fakultetu), tako i jezik, povijest, običaje, nošnje, zanate i sve što se tiče rovinjske kulture.

Čime se sve baviš danas s fokusom na očuvanje baštine?

Bavim se s mnogim stvarima i uključen sam u mnogo projekata.

Najzahtjevniji projekt za sada je pisanje povijesne monografije o Limenoj Glazbi Rovinja-Rovigno, koja je već više od 150 godina ključna udruga našeg grada. Radim, također, na stalnom postavu “Càʃa del pascadùr” (Kuća ribara) i “Càʃa del pascadùr” (Kuća poljoprivrednika), dva projekta Ekomuzeja-Ecomuseo “Batàna”.

Osim toga, provodim razna istraživanja na području rovinjskih narodnih pjesama intervjuirajući mnoge ljude i radeći puno arhivskih istraživanja.

Zanimljivo je kako si se i tijekom studija u Italiji bavio lokalnim temama. Možeš li nam reći nešto više o tome?

Činjenica je da sam osoba koja je vrlo povezana sa svojim korijenima i koja puno drži do očuvanja onoga što su naši preci nosili kroz stoljeća pa čak i kad sam bio daleko i radio druge stvari, uvijek sam stavljao svoj grad na prvo mjesto i uvijek sam nastojao doprinositi, čak i iz Cremone gdje sada živim sa svojom djevojkom i gdje nastavljam studirati muzikologiju i upoznavati svoje kolege s našom glazbenom baštinom.

Alessio Giuricin/Privatna arhiva

Kako reagiraju ‘naši stari’ na tvoje ideje i projekte?

“I nòstri vièci” uvijek su vrlo sretni, žele pomoći i sudjelovati u određenim projektima za očuvanje našeg nematerijalnog i materijalnog naslijeđa.

Svaki put kada ih intervjuiram, otkrijem nešto novo, a svaki put kada ja sam otkrijem nešto novo, uvijek ih uključim u ta moja otkrića.

Jedan od najznačajnijih primjera njihove podrške svakako je revitalizacija koju radimo za staru rovinjsku procesiju Velikog Petka (koja je nastala još pod vlašću Mletačke Republike i održavala se u našem gradu sve do 60-ih godina prošlog stoljeća), koju i SAC-KUD „Marco Garbin“, moj kvartet “Nuove Quattro Colonne” i rovinjska Župa žele pokušati oživjeti, naravno koliko je to danas moguće.

- PREKRASNA VEČER U ROVINJU Koncertnom šetnjom starogradskom jezgrom oživljena prošlost

IstraIN

IstraIN

Kada je riječ o mladima, postoji li lokalno interes za saznati više o povijesti i tradiciji? Misliš li da bi mladi trebali biti angažiraniji u tom području?

Kada se govori o mladima uvijek osjećam potrebu stati u njihovu obranu. Danas je vrlo teško pronaći dovoljno vremena za sve što trebamo obaviti, a mladi su preopterećeni obavezama. A jednako je teško objasniti, ne samo najmlađima, nego i njihovim roditeljima koliko je važna ova tradicija za cijeli Rovinj-Rovigno.

Pitanje je: tko je odgovoran za to da se mladima približi rovinjska tradicija? Smatram da bi se obitelji prvenstveno trebale nastojati maksimalno angažirati, jer dobar primjer polazi od kuće, osobito primjer suživota između većine i autohtone talijanske manjine, što postavlja još važniju točku – uzajamno poštovanje.

Većina bi se također trebala nastojati više uključiti u projekte očuvanja autohtone talijanske manjine jer ona sa sobom nosi stoljeća povijesti na ovim prostorima.

Sve to trebalo bi biti podržano specifičnom nastavom u školama, ali ne fakultativno, već obavezno, mijenjajući, po potrebi, i programe Ministarstva, jer bitno je govoriti na satima povijesti o Napoleonu, o Bachu na glazbenoj kulturi ili o Americi na geografiji, no ako mladi ne upoznaju povijest grada u kojem žive, glazbenu tradiciju, geografiju i toponomastiku tog mjesta te sve probleme koji ga se tiču, bit ćemo prisiljeni reći zbogom tom ogromnom kulturnom naslijeđu koje će otići u zaborav.

Razumijem da je vrlo komplicirano i teško to provesti u obrazovnim institucijama, ali ako već kod kuće roditelji počnu davati dobar primjer, vjerujem da će mladi s vremenom biti skloniji prihvaćanju tradicije i približavanju tom svijetu.

Za kraj, imaš li neku poruku koju bi volio uputiti svim svojim sugrađanima nastavno na tematiku ovog razgovora?

Tradicija nije čuvanje pepela, već održavanje vatre. Ako se mladi i sve druge generacije ne aktiviraju u jako kratko vrijeme u održavanje te “vatre”, naš će grad izgubiti dušu.

Treba nam što brza intervencija što se tiče očuvanje naše baštine. Danas je, nažalost, lako pisati na društvenim mrežama da se u našem gradu ništa ne zbiva što se kulture tiče, a poslije na kulturnim manifestacijama može se vidjeti uvijek istih četiri ili pet osoba…

Kad pričamo o kulturi, pitanje je gdje je njezina granica?

Kultura ne podrazumijeva samo Bacha, Beethovena, Mozarta i druge, kad govorimo o autohtonoj rovinjskoj kulturi, pod ovu riječ spadaju i (navest ću tek nekoliko imena) Cristoforo Sponza, Giacomo Quarantotto “Mèto”, Gregorio “Rino” Sorgo, Giovanni Dapas, Giusto Curto, braća Libero i Vlado Benussi, Arturo Ettorre, Giacomo Veggian, Ligio Zanini, Giorgio Muggia, Maria “Ucci” Sponza, Tea Salvi, Matteo “Uccio” Benussi, Romano Chiurco, Petar Paris, Giuseppe Bruni, Guerrino Poropat, Claudio Malusà, Riccardo Sugar, Germano Ettorre, Gianfranco Santin, Marisa Poretti, Angela Preden, Gianfranco Veggian te mnogi drugi koji su cijeli život davali i daju svoje vrijeme da bi ovu “našu” kulturu čuvali i prenosili.

Moje je mišljenje da bi se svi mi (svih generacija, a, naravno, što više mladih) trebali što više posvetiti čuvanju rovinjske kulture, ne da bi oponašali prethodnike ili održavali zastarjelu ili “staru” tradiciju, već da bi prenosili kulturu svojih predaka s osobnim i inovativnim pristupom.

Foto: Ekomuzej BatanaAlessio Giuricin

Sebe vidim kao spajalicu ovih generacija i htio bih pomoći što više moguće, odnosno htio bih mlade i manje mlade potaknuti na uključivanje u aktivnosti očuvanja.

Znam da je svima teško početi, a još je teže ako si sam… Zato, krenite s prijateljima, s užom i širom obitelji - tako ćete imati vremena za zajedničke trenutke, a u isto vrijeme ćete raditi nešto dobro za očuvanje tradicije grada u kojem živite.

Za kraj želim reći da samo kroz kombinaciju tradicije i inovacije kultura jednog naroda može autentično odražavati njegov suvremeni identitet, dok istovremeno ostaje duboko ukorijenjena u prošlost koja mu je toliko važna.

Biti svjedoci i čuvari ovako bogate tradicije znači da srce onih koji su dali cijeli život za njezino očuvanje nisu uzalud stala, naprotiv, i dalje kucaju.