OD OVISNICE DO HUMANITARKE Varja Bastiančić: 'Kada osjetiš radost življenja, onda kreće promjena'

Krug velikih ljudi iz Pule nastavlja se dalje. S Varjom Bastiančić, voditeljicom Udruge Institut, razgovarali smo više puta. Intervju s njom okrunjen je i nagradom Svjetionik za izvještavanje o siromaštvu, a Varja nam ima još puno toga za reći.

Uskoro će Udruga navršiti punih 20 godina intenzivnog, svakodnevnog rada kako bi pomogli onima u potrebi. Od kada je otvoreno prenoćište za beskućnike u Puli, prvo takvo u Hrvatskoj, u medijima se pročulo za Udrugu, no mi smo ovoga puta odlučili porazgovarati s voditeljicom Udruge baš o njoj.

U nastavku saznajte sve o njenom, ne tako lakom životu, borbi s ovisnošću, o tome kako je krenula raditi u nevladinom sektoru i pomagati ljudima. Jer mnogi upravo bez nje i njenog tima sada ne bi bili živi, ili ne bi vidjeli nikakvog izlaza iz svoje nesretne životne situacije.

"Počela sam raditi na inicijativu bivšeg župana Istarske županije - Ivana Jakovčića, a sve je krenulo od posjeta Stjepana Mesića koji mi je došao kući jer me htio upoznati! Dosađivala sam ga pismima koje sam tada pisala u zatvoru. Naime, predala sam se policiji nakon svoje borbe s heroinom", započela je Varja svoju priču koja može zvučati kao scenarij za neki film.

Naime, Varja je zapravo bila dvostruki presedan u Hrvatskoj. Bila je prva koja je nakon terapijskog programa i komune osuđena za primjer građanima na tri i pol godine zatvora. "U presudi je stajalo da je vidljivo da sam se samoinicijativno promijenila, ali da se mora izreći presuda da građani vide da, neovisno o svemu, će svaki počinitelj kaznenih djela odgovarati i biti kažnjen", objašnjava naša zanimljiva sugovornica.

Foto: IstraIN

Mesiću je pisala pisma s ciljem da vrijeme koje je provela u komuni uračuna u kaznu zatvora kako bi ju nešto smanjio. Na kraju joj se trud isplatio i kazna joj je bila smanjena, a godinu dana nakon njenog izlaska predsjednik ju je odlučio doći upoznati. I tako je krenula suradnja između Grada Pule, Istarske županije i Varje.

"Jakovčić me tada pitao da osmislim programe prevencije jer smo prije 20 godina imali velik problem s heroinom u srednjim školama. 2004. godine napravili smo dokumentarac jer smo htjeli utjecati na promjenu kaznenog zakona, da se osobe koje pozivaju prvu pomoć jer se netko pored njih predozirao ne boje jer se automatski poziva i policija.

Veliki broj ljudi umre od predoziranja jer ako zoveš prvu pomoć, automatski mora na uviđaj izaći i policija zato što je omogućavanje prostora za uživanje droga kazneno djelo. Puno im je lakše pobjeći ili predoziranog baciti s prozora, iz auta i slično", napominje Bastiančić. Nažalost, to u saboru nije prošlo. Film su zato počeli prikazivati u srednjim školama u Istarskoj županiji, zajedno s programom prevencije.

Na pitanje kako je krenula s konzumacijom droge, kaže: "Moju generaciju zahvatila su neka blesava vremena. To je bio neki izlaz, imala sam krive vrijednosti u životu i krive idole. Jedno je, nažalost, vodilo drugome. Kada sam došla u situaciju da probam heroin, uzela sam ga i nisam prestajala", otvoreno će Varja.

Kada je bila u komuni, predala se policiji zbog svojih kaznenih djela koje je činila kako bi došla do droge, a razlog tome je to što je smatrala da je to jedini ispravni put. "To je bio moj način da zaključim to poglavlje života ako želim ići naprijed. Napravi ono što je ispravno. Mislila sam da se neću moći pomaknut naprijed ako budem imala to breme prošlosti", opisuje Varja.

• Ovog ljeta u pulskom prenoćištu za beskućnike duplo više korisnika nego lani! BUDITE ČOVJEK I POSJETITE IH

U zatvor u Požegi, jedini za žene u Hrvatskoj, ušla je nakon što je završila komunu, upisala biblijsku školu i napravila jedan ogroman zaokret u svom životu. I zatvor ju je zapravo puno toga naučio.

"Prvo što me naučio bilo je da ne gledam ljude kroz ono što su napravili, što mi je bilo izuzetno izazovno, nego da gledam čovjeka kao čovjeka. Naučio me i strpljenju. Puno je tamo bilo boli koju si morao nekako iskanalizirati da ne poludiš i ne pukneš.

Da nisam ušla kao osoba koja gori za Isusa, pukla bih. Naša komuna bila je vezana uz protestantsku crkvu u Puli i to se dogodilo tamo. Iako, kad radim retrospektivu, vidim da sam još kao klinka imala tu potrebu za vjerom. Ja sam dijete političara, članovi obitelji bili su u partiji i tako dalje. Ali često sam tražila nešto više. Već kao tinejdžerka, najčešće bih voljela otići u katedralu. Znala bih se zatvoriti u crkvu i tamo sam se osjećala mirno i sigurno", priznaje Varja.

• OD RADA U ULJANIKU DO ŽIVOTA NA ULICI Proveli smo dan s pulskim beskućnicima

"Tamo apsolutno ništa nije normalno. To je jedna teška imitacija života. Oduzeto ti je sve, osim prava da misliš svojom glavom. Užasno teško mi je padala odvojenost od djece. Nisam ni znala kad sam otišla u zatvor da vikendi uopće postoje, da možeš doći kući.

I bilo je jako teško jednom mjesečno doći kući i glumiti da je sve normalno. Život ti se raspada, a zbog djece, roditelja i ljudi koji te vole stalno glumiš kao da si dobro, da je sve u redu. A onda se moraš vratiti u nešto što je najgore što ti se ikad može dogoditi", ovako opisuje Varja svoj boravak u zatvoru.

"Bila sam okej sa zatvorenicama, nije bilo razloga da ne budem, ali sam paralelno živjela u nekom svom svijetu. Dosta sam razgovarala s tom odgajateljicom, a i s komandirkama. Ja sam tamo pokrenula klub liječenih ovisnica. To tada nije postojalo. Velik broj osuđenica bio je tamo zbog kaznenih djela povezanih sa zlouporabom droga. Tako da sam nekako pokušavala sve pretvoriti u koliko-toliko normalan život, jer sam imala osjećaj da ću poludjeti", kaže Varja koja je već u zatvoru krenula pomagati drugima. I s time je samo nastavila.

"Kad sam izašla iz zatvora bilo je jako teško. Pisalo se o meni u novinama, jer sam bila prva žena osuđena na kaznu zatvora zbog toga. Bilo je izuzetno teško naći posao. Sve je možda još bilo svježe, a ta eksponiranost u javnosti nije pomagala. Ljudi su uvijek podijeljeni – ili te razumiju i podržavaju, ili su na drugoj strani i govore da takve kao ja treba ubiti, poslati na Goli otok i slično.

Radila sam na baušteli par mjeseci jer me nitko nije htio zaposliti. Ali malo po malo, stvari su se počele mijenjati. Kad si ti dobro, onda se i okolina počne mijenjati", naglašava.

Foto: arhiva IstraIN-a

"Na kraju sam, nakon nekih godinu dana, dobila posao u knjigovodstvenom uredu. Tamo sam radila dok se nije dogodio taj susret s Mesićem, koji me htio upoznati. Tako je nastala udruga Institut. Doslovno sam preko noći rekla: “Okej, dajem otkaz, idem u nevladin sektor.” Nisam imala pojma što me čeka, ali sam u međuvremenu i osnovala obitelj – udala sam se i rodila još jednu bebu.

Život je dobio neku svoju dinamiku. U jednom trenutku javili su mi se iz Ministarstva pravosuđa. Tadašnji državni tajnik zamolio me da dođem na razgovor u Zagrebu. Kad sam došla gore, bilo mi je smiješno kad su mi rekli: “Varja, želite opet postati presedan?”

Naime, problem zlouporabe droga u zatvorima bio je ogroman. Velik broj zatvorenika umirao je od predoziranja ubrzo nakon izlaska iz zatvora, jer nisu bili spremni za povratak u vanjski svijet. Tajnik me zamolio da osmislim programe za zatvorenike pred izlazak kako bi se smanjio recidiv.

Vrlo brzo sam počela raditi u zatvorima sa zatvorenicima. I bilo je nevjerojatno – osoba koja je sama odslužila kaznu zatvora godinama nije smjela ni doći u posjet zatvorenicima", opisala je situaciju u kojoj je ponovno u nečemu bila prva u Hrvatskoj.

"Kad sam se prvi put nakon toga vratila u zatvor s druge strane – kao netko tko pomaže – bilo je jako intenzivno. Prvi put kad su se vrata zatvorila za mnom, sva sam se stresla. Shvatila sam da imam blagi PTSD od svega toga.

Ali, to iskustvo bilo mi je korisno. Mogla sam podijeliti svoje iskustvo s ljudima unutra. Kad bih im rekla da sam i sama bila u zatvoru, odmah bih stekla njihovo povjerenje. Imala sam otvoren put do njih da me zaista čuju", kaže Varja.

Kako je izgledalo skidanje s heroina?

Kad sam otišla u komunu, mislila sam da je dovoljno samo se skinuti s droge. Nisam uopće shvaćala što je moj pravi problem. Bila sam uvjerena da je heroin moj problem.

Ali kad sam se napokon skinula, bilo mi je zapravo grozno. S jedne strane, bila sam jako sretna – ujutro se budim normalna, opet osjećam miris trave, sunce me grije... To su stvari koje sam doslovno bila zaboravila.

Sve te normalne stvari koje danas ni ne primjećujemo – jednostavno ih izgubiš. Emocije izgubiš. Heroin ti otupi apsolutno sve. Doslovno te anestezira.

I onda, negdje nakon tri i pol do četiri mjeseca, shvatila sam da heroin nije bio moj pravi problem. Problem je bio moj karakter, moja osobnost, one rupe u meni koje su postojale.

Gledano izvana, imala sam sve razloge da budem sretna – mamu, tatu, sestru, podršku. Bila sam se udala, rodila dvoje djece. Imala sam svoju firmu, radila, izvana gledano stvarno bi netko rekao: “Ona je uspješna žena, ima sve.”

Ali iznutra... iznutra je bilo jedno rasulo. Jedna praznina koja je bez heroina bila užasno jaka i ne možeš je ničim zašminkati. Nastala je unutarnja borba. “Pa što sad?” pitala sam se. “Kako dalje? Što uopće znači sreća? Jesam li ja Alice u zemlji čudesa? Jesam li pogledala previše Briljantina?”

Osjećaj praznine, osjećaj besmisla... I onda, u sekundi, dogodio se trenutak. Ušla sam u crkvu i raspala se. I rekla sam: “To je to. To je ono što sam tražila cijeli život.” U unutarnjem biću susrela sam se s onim što sam oduvijek tražila. I tu sam ostala. Dan-danas se ne mičem. Počela sam mijenjati svoj karakter, svoje navike, način na koji gledam svijet. Ali sve to s radošću, ne kao teret", kaže voditeljica Udruge Institut.

Foto: IstraIN

"Mislim da sam spojila svoj život, osobnost i posao u jedno. Stvarno se osjećam privilegirano jer živim i radim ono što jesam. Da mi je ovo samo posao, ne bih mogla sve ovo raditi. Moraš biti potpuno unutra, dati se u to skroz.  

Mogu prestati kad god hoću, stvarno. Imam tako dobar tim da se ništa ne bi dogodilo u Udruzi da odem i zaposlim se u Pevecu od 7 do 3. Ali imam toga za dati. Posao nas ne smije definirati.  

Djeca ne smiju biti svrha braka, nego obrnuto – brak je svrha zbog koje djeca postoje. Isto tako, radim svoj posao za plaću, ali on ne smije biti izvor moje radosti. Ono što ja jesam treba se očitovati kroz moj posao", objašnjava Varja.

Mislite li da je humanitarni rad jedini ispravan put?  

Ne. Divni ljudi rade različite poslove. Žene u trgovini su ponekad 150 puta plemenitije od mene. Na početku mi je to davalo osjećaj svrhovitosti – kao da živim smislen život jer radim ovo što radim. Ali ne više.  

Vodim ispunjen život jer sam danas to što jesam. A zbog toga što jesam, radim ovo što radim. Moji roditelji i odgoj je tu imao vrlo važnu ulogu - uvijek su mi govorili da je pomoći nekome čast i privilegija. I ja to živim.