Kad noć više nije noć: Saznajte kako izgleda svjetlosno zagađenje iz teološke perspektive

Svjetlosno zagađenje nije samo ekološko nego i antropološko te duhovno pitanje, ono nanovo poprima bestijalne razmjere.

Danas su najveći svjetlo-zagađivači mali i privatni investitori koji „reflektorizacijom noći” liječe svoje komplekse mizernosti u društvu koje ih okružuje.

O tehničko-pravnim aspektima svjetlosnog zagađenja, o nužnosti prirodne izmjene dana i noći (svjetla i tame) i očuvanja svekolikog života na planeti koja je naš jedini dom, pisali smo i pisati ćemo i ubuduće. Danas vam donosimo prikaz problematike iz teološkog ugla. 

Naravni red dana i noći, svjetla i tame, nije neprijatelj, nego saveznik milosti. Prekidanje tog ritma, kako u prirodi, tako i u liturgijskim prostorima, vodi duhovnoj dezorijentaciji. Tama je potrebna jer čuva intimnost misterija; ona je poput vela koji štiti sveto od profanacije.

Zagađujemo noć, jer više ne želimo susresti tišinu, a time i Boga. Noć je postala „suvišna“ jer ne donosi profit, ne proizvodi slike, ne privlači pažnju. Tako i crkveni prostori, osobito oni s relikvijama svetaca, sve više liče na izložbene sekularne prostore, a ne na mjesta susreta s otajstvom Živoga Boga i čuđenja ljepote sakralnog koje nas vodi prema transcendentnome.

U borbi protiv svjetlosnog zagađenja ne radi se samo o očuvanju prirode ili noćnog neba, nego i o očuvanju duhovne naravi svijeta. Tama nije neprijatelj; ona je mjesto Božje pedagogije.

Marino TumpićCrkva u Vodnjanu

Kroz tamu i šutnju, duša raste, Crkva se sabire, a otajstvo ostaje neshvatljivo, ali prisutno. Naravni ritam dana i noći nije neprijatelj, već Božji poredak u kojem se čovjek kreće prema dobru, istini, kontemplaciji i svetosti.

No, u suvremenom svijetu, čovjek se ponaša kao da želi preuzeti Božje „Neka bude svjetlost“, ali bez Božje mudrosti. Umjetno svjetlo danas obasjava sve, pa i ono što po svojoj naravi treba ostati u tišini i tami. Time se briše granica između svetoga i profanoga, između dana i noći, između unutarnjega i vanjskoga čovjeka. Gubi se red koji vodi k svetosti.

Koja je ljepota čuti krasan pjev ptičica ujutro i navečer provesti tihu i mirnu noć pod zvjezdanim nebom. Uživati u stvorenju koje nam je sam Bog predao i Njegovom miru.

Svjetlosno zagađenje nije samo ekološko pitanje ono je i antropološko i duhovno pitanje, jer se gubi prostor Božjega govora: tišina i tama. Tama i tišina se nadopunjuju. Ona je dobra, ponekad i jako potrebna.

U tami i tišini Crkva je tisućljećima čuvala otajstvo Utjelovljenja, euharistijsku prisutnost, molitvu, šutnju, pokoru i kontemplaciju. Danas, kada su sveti prostori pretjerano osvijetljeni i danju i noću, događa se suptilna profanacija: sveto se izlaže pogledu, ali se ne poštuje misterij.