Snaga jedne žene koja je odlučila da nitko ne bude nevidljiv! Helena Babić: 'Nitko ne spava na klupici zato što to želi'

Helena Babić jedna je od onih osoba koje tiho, uporno i strpljivo mijenjaju sustav – bez velikih riječi, ali s golemim rezultatima. Predsjednica udruge AJA i dobitnica nagrade Mali svjetionik – radnica godine svoj je profesionalni i osobni život posvetila ljudima koje društvo najčešće ne vidi: beskućnicima, marginaliziranima i „nevidljivima“.

Odrasla je u radničkoj obitelji u Slavoniji, a u Istru je, kako kaže, stigla „trbuhom za kruhom“. „Ja sam bila dosta mlada – došla sam sa 10 godina u Istru. U pravilu su moji došli jer posla u Slavoniji nakon rata nije baš bilo. Došli smo ponukani drugim članovima obitelji koji su također bili ovdje“, prisjeća se.

Upravo ta promjena, osjećaj polaska od nule u novoj sredini, kasnije je oblikovala njezino razumijevanje ljudi u teškim životnim situacijama.

Empatija i osjećaj za druge u njenom su se domu podrazumijevali. „U radu dosta, ali ono što je možda specifično jest to da se uvijek nešto dijelilo i pomagalo drugima. To me jako često okruživalo u djetinjstvu – jedni drugima.

Vikende smo najčešće provodili kod bake i djeda i onda nas je to nekako uvijek okruživalo: ‘pomozi nekome drugome, ti odi sutra tamo, oni će se vratiti tebi’. To je nekako bio i stil života. Nije bilo u pitanju tko ima, nego da ako jedan ima – da svi imaju.“

Volontiranje je otkrila još u srednjoj školi, kroz Crveni križ. Akcije, terenski rad, kontakt s ljudima – sve je to polako pokazivalo smjer u kojem će ići njezin život. No ključni trenutak dogodio se vrlo rano: sa samo 24 godine preuzela je vođenje pulskog prihvatilišta za beskućnike.

Ondje je prvi put izbliza vidjela kako izgleda put prema beskućništvu – dug, bolan i sastavljen od desetljeća nepravdi, bolesti, ovisnosti, pogrešnih odluka, siromaštva i usamljenosti.

„Vrlo često ljude koji žive u neadekvatnim uvjetima ili direktno na cesti ni ne vidimo, jer su skriveni – po kamp-kućicama ili u zgradama bez struje i vode. To je prvo što me iznenadilo kad sam počela raditi – da ti ljudi uopće postoje“, kaže.

 

Foto: IstraIN

Kasnije je počela slušati njihove priče i shvaćati koliko je tanko rupčište između „normalnog“ života i ulice. „A onda, kad sam počela slušati njihove priče, shvatila sam koji je to put – koliko nekad splet raznih okolnosti: bolest, siromaštvo od djetinjstva, trenutak kad si donio krivu odluku, uzeo neki kredit, rastava… Spektar puno segmenata može te dovesti do toga da završiš na ulici.“

Upozorava da veliki broj ljudi živi na rubu siromaštva. „Statistika za 2025. godinu kaže da je rizik od siromaštva porastao za 1%, na 21%. To vam je nekih 780.000 ljudi na razini Hrvatske. To nije mala brojka, i u pravilu je svaki treći umirovljenik u riziku od siromaštva. Mi dajemo sve od sebe da ih dosegnemo.“

Istovremeno, suočava se s predrasudama – da je beskućništvo „osobni izbor“ ili „posljedica lijenosti“. Helena na to odgovara usporedbom s običnim susjedskim odnosima.

„Samo trebamo usporediti sa svakodnevnim životom – često ne znamo ni što naš susjed prolazi. Možda ćemo se naljutiti jer je taj dan nervozniji, a nećemo znati da iza njegovog života stoji teška priča, da se možda rastaje, da je bolestan.

A kamoli kad vidimo nekoga da spava na klupici, pa olako kažemo: ‘Sam si je kriv’. Mi se uvijek pitamo – je li zaista moguće da bi netko spavao na klupici samo zato da ‘koristi sustav’, da bude ‘parazit’ i prolazi sve ono što ulica nosi, a ulica je okrutna?“

 

Photo: Dusko Marusic/PIXSELL

Nakon godina rada u prihvatilištu, postalo je jasno da je klasični model „kreveta za jednu noć“ kratkoročan flaster na duboke rane. Cijene najmova su rasle, ekonomska situacija se mijenjala, a ljudi koji su htjeli napraviti korak prema samostalnosti jednostavno nisu imali gdje.

Tada se rađa udruga AJA – mali, ali snažan tim koji uvodi potpuno drukčiji pristup: model „stanovanje prvo“. „Stanovanje prvo znači trajni i sigurni smještaj – sve dok je osobi potrebna podrška.

Prvo se osigura stan, krov nad glavom, a onda se rješava sve ostalo. Zašto tako? Zato što da bi se stvari mijenjale, moraš imati sigurnost i stabilnost. Statistika iz inozemstva je pokazala – 90% ljudi koji su ušli u ovakve programe više se nikad nisu vratili u beskućništvo. To je velika brojka i pokazatelj da vrijedi ulagati.“

Danas udruga AJA ima u najmu šest stanova u privatnom vlasništvu. U tri stana živi veći broj ljudi, u ostalima po jedna ili dvije osobe. Brinu o 14 ljudi kroz stanovanje prvo i organizirano stanovanje, a istovremeno njihov mobilni tim obilazi više od 50 osoba koje još uvijek žive u neadekvatnim uvjetima – u kamp-kućicama, napuštenim zgradama, bez struje i vode.

Ukupno, zajedno s udrugom Institut Pula, obuhvaćaju više od 200 ljudi na području Pule i dijela Istre.

 

IstraIN

Ilustracija, arhiva

Put do stanova nije bio ni jednostavan ni jeftin. Ipak, podrška je stigla s više razina. „Kako ste rekli, prije mjesec–dva pridružio nam se i Grad Rovinj, koji također želi podržati ovakav program i pružiti podršku ljudima u potrebi. To nam je veliki pokazatelj da će se vjerojatno i drugi gradovi otvarati. Bilo bi nam drago da i u drugim gradovima postoje organizacije koje pokreću ovakve usluge i mi smo im na raspolaganju kao podrška“, ističe.

Građani i sami korisnici često ne mogu vjerovati da je prvi korak – dom. „Kad smo selili ljude iz prihvatilišta u organizirano stanovanje i kad smo odlučili baš njih uključiti u program, oni su bili u strahu.

Prvo su se pitali: ‘Jeste li vi sigurne? Ako vi ne budete imali novca za stanove, kamo ćemo mi?’ (…) Rekli su nam nedavno: ‘Dok smo bili u prihvatilištu, stvarno smo se osjećali kao osobe u beskućništvu. A sada, kad smo u stanu, osjećam svoje ja.’ To nam je najveći mogući kompliment i uspjeh.“

Posebno naglašava da većina ljudi uključenih u program nije radno sposobna. „Kad bismo išli osobu po osobu, shvatili bismo da radno sposobnih gotovo i nemamo. Ti ljudi su u starosnim ili invalidskim mirovinama, imaju psihičke ili fizičke bolesti koje ih ograničavaju.

Ako bi možda dvoje njih i moglo nešto raditi, to bi morao biti jako jednostavan posao, za početak možda 2–3 sata, uz poslodavca koji ima izuzetno puno razumijevanja.“

 

Foto: IstraIN

Minimalne naknade i male mirovine nedostatne su za samostalan život. „To su stvarno minimalna primanja. Zajamčena minimalna naknada, tzv. socijalna pomoć, iznosi nekih 150–160 eura. Imamo korisnike u starosnim i invalidskim mirovinama koji su uključeni u naše stanovanje ili u uslugu mobilnog tima.“

Trend je, kaže, jasan – stanje je sve teže. „Po našem iskustvu, otkako radimo, stanje je sve teže. Sve veći je broj ljudi u potrebi. (…) U zadnje vrijeme sve više ljudi nam se javlja jer su u riziku – najmodavac im kaže: jučer si plaćao 300, sad je 500, a mirovina je 400 eura.

Prošlo ljeto prvi put smo imali obitelj na cesti – to nam se nikad prije nije dogodilo. Trend raste i na tome moramo raditi. Osim ovoga što radimo kad je čovjek već na cesti i kad ga zbrinemo, moramo pronaći i načine prevencije.“

Uz sve to, Helena otvoreno govori i o emotivnoj cijeni ovog posla. „Ja mislim da je to nešto što gradiš godinama – taj obrambeni mehanizam – i pokušavaš sve što se dogodilo ostaviti na poslu. U većini vremena sada, s godinama iskustva, uspijevam. Ali nekad postoje situacije koje te jednostavno izbace iz cipela i treba ti više vremena da se vratiš.“

• Siguran krov za novi početak: Pula predvodnik u primjeni 'Housing First' modela
• Od ulice do nade: kako Pula mijenja živote osoba u beskućništvu

Posebno je, kaže, „slaba“ na mlade koji joj „dođu“ iz domova za odgoj ili teških obiteljskih situacija – s njima se i danas čuje, odlazi na kave, ostaje dio „male zajednice“ koja je nastala iz prihvatilišta.

Udruga AJA danas broji šest „veselih žena“ u redovnom radnom odnosu i dva vanjska stručna suradnika – socijalnu radnicu i psihologa. Zajedno su, kaže, prošle kroz brojne izazove, ali i lijepe trenutke.

Suradnja s državom, gradovima i županijom zasad je, naglašava, dobar primjer kako stvari mogu funkcionirati. „Ministarstvo rada nam je, dok smo još bili u Crvenom križu i tek osnovali udrugu AJA, dalo trogodišnji projekt u partnerstvu Crvenog križa i udruge, koji traje do kraja petog mjeseca iduće godine.

Nominirani za još jednu vrijednu nagradu

To nam je omogućilo pokretanje ovog projekta. (…) Stvarno ne mogu reći ništa loše – pozitivan primjer suradnje na svim razinama, podrška za sada postoji.“

Njihov rad prepoznat je i izvan socijalnog sektora – ušli su među top pet kandidata za nagradu udruge Zgradonačelnik za inovativne modele stanovanja.

„Nama je prije svega ogromna čast uopće biti dio toga, jer su uključeni ljudi koji su stručnjaci, arhitekti iz raznih područja. To nije samo ‘socijala’, a mi smatramo da stanovanje nije problem samo socijalne politike, nego široko društveni problem. To nam je najveća moguća stvar“, kaže Helena.

A gdje se vidi za 10 ili 15 godina? Ne u mirovanju, nego u širenju znanja.

„Ono što želimo u nekoj daljnjoj budućnosti, za 10–15 godina, jest biti centar koji pomaže drugima pri osnivanju sličnih programa – kroz edukacije, zagovaranje, podršku.“ Do tada, cilj je jasan – nastaviti osiguravati krov nad glavom onima koji su godinama spavali na klupicama, u kamp-kućicama ili ruševnim zgradama, i vraćati im ono što bi trebalo biti osnovno: osjećaj da su viđeni, dostojanstvo i pravo na svoj „ja“.