Uvozimo radnu snagu, a izvozimo strah: Tko štiti radnike koji drže Hrvatsku na nogama?

Petak poslijepodne, trgovački centar na Stoji. Još jedan napad, još jedna policijska potraga, još jedan mladi čovjek – ovaj put 22-godišnji radnik iz Indije – koji je postao meta bez ikakvog razloga koji bi se mogao opravdati.

I iako se na prvu čini kao izolirani incident, brojke i iskustvo s terena govore nešto sasvim drugo: nasilje nad stranim radnicima u Hrvatskoj više nije sporadična pojava, nego društveni problem koji se uporno gura pod tepih.

Hrvatska se posljednjih godina ubrzano mijenja. Strani radnici postali su neizostavan dio svakodnevice – u turizmu, graditeljstvu, industriji, prometu. Bez njih bi mnogi sektori jednostavno stali.

Ipak, paralelno s njihovim dolaskom, raste i otpor, nerazumijevanje, pa i otvorena agresija. Statistika Ministarstva unutarnjih poslova to potvrđuje: broj stranih državljana među žrtvama razbojništava i teških tjelesnih ozljeda snažno raste, a riječ je o trendu, ne o iznimci.

Posebno zabrinjava struktura počinitelja. Među napadačima se sve češće pojavljuju vrlo mladi ljudi – oni koji tek ulaze u odraslu dob ili su na njezinu pragu.

To nisu „izgubljeni slučajevi“, nego generacija koja odrasta u društvu punom kontradikcija: s jedne strane priča o otvorenosti i europskim vrijednostima, a s druge stvarnost obilježena nesigurnošću, nedostatkom perspektive i izostankom ozbiljnog razgovora o promjenama koje se događaju oko nas.

Nasilje nad stranim radnicima često se pokušava objasniti pojedinačnim incidentima, alkoholom, „mladenačkim ispadima“. Takva objašnjenja su opasna jer relativiziraju problem. Ako netko nekoga napadne zbog boje kože, jezika ili porijekla, to nije ispad – to je poruka.

• Napad kod trgovačkog centra na Stoji: Bacili petarde na mladog Indijca i fizički ga napali

Poruka da dio društva promjene doživljava kao prijetnju, a ne kao činjenicu s kojom se treba nositi odgovorno i zrelo.

Institucije, naravno, imaju svoju ulogu – policija mora reagirati brzo i odlučno, pravosuđe jasno i nedvosmisleno. No represija sama po sebi nije dovoljna. Ako želimo dugoročno rješenje, moramo se baviti uzrocima.

To znači ulaganje u obrazovanje, u programe koji mladima nude priliku za susret s različitim kulturama, u stvaranje prostora za dijalog umjesto šutnje i guranja problema u stranu.

Napadi na strane radnike nisu „njihov problem“. Oni su ogledalo društva u kojem živimo. Način na koji ćemo na njih odgovoriti pokazat će jesmo li spremni biti zajednica koja štiti slabije i razumije promjene – ili društvo koje reagira tek kad nasilje postane preglasno da bi se ignoriralo.

Vrijeme za izgovore je prošlo. Ostaje pitanje imamo li hrabrosti suočiti se sa stvarnošću.