Imaju li djeca s teškoćama jednaku šansu u sportu?

Početak godine donosi proglašenja sportskih uspjeha, medalje i aplauze. No, to je i trenutak da se zapitamo – imaju li svi jednaku priliku stati na sportski teren.

Djeca s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom još se prečesto suočavaju s preprekama koje nemaju veze s njihovim sposobnostima, već s nedostatkom podrške zajednice.

Sport za njih nije samo natjecanje. On je put do samopouzdanja, prijateljstva i osjećaja da pripadaju. Kroz trening i igru jača se tijelo, ali i vjera u vlastite mogućnosti. Sport je često i oblik rehabilitacije koji poboljšava kvalitetu života te otvara vrata aktivnijem sudjelovanju u zajednici.

Ipak, iskustva s terena govore drugačije. Mnoge lokalne sredine još uvijek nemaju dovoljno financijske potpore za parasportske klubove i udruge, nedostaju dostupni termini u dvoranama i bazenima, a sportski objekti i prijevoz često nisu prilagođeni.

Posebno zabrinjava činjenica da se uspjesi parasportaša i sporta gluhih nerijetko vrednuju manje od sporta osoba bez invaliditeta.

Zbog toga je Pravobranitelj za osobe s invaliditetom uputio preporuku županijama, gradovima i općinama, pozivajući ih da aktivnije uključe djecu s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom u sportske i rekreativne programe.

Preporuka naglašava važnost dodatnog vrednovanja projekata koji potiču inkluziju, kao i razvoja programa u kojima djeca treniraju zajedno – s invaliditetom i bez njega.

Takvi programi ne grade samo sportaše, već i društvo koje uči razumijevanje, poštovanje i prihvaćanje različitosti. Uz to, ističe se potreba za većim ulaganjem u edukaciju sportskih i obrazovnih djelatnika te korištenje nacionalnih i europskih fondova za pristupačne objekte, opremu i prijevoz.

Poruka je jasna: sport mora biti mjesto gdje se ne broje razlike, nego prilike. Uključivanjem svih dionika – od lokalnih vlasti do sportskih klubova i škola – moguće je stvoriti zajednice u kojima svako dijete i svaka osoba imaju pravo na igru, kretanje i osjećaj pripadnosti.