Istaknuta novinarka i feministička autorica Slavenka Drakulić gostovala je u Puli

„La lotta continua!“ Poruka je Slavenke Drakulić, istaknute književnice, novinarke, publicistice i feminističke autorice, uz današnji Marš po Puli koji u povodu 8. marta - Međunarodnog dana žena s početkom u 18 sati na pulskoj Portarati organiziraju Klub-knjižara Giardini 2, Udruga PANK, Udruga Proces, Pulska mreža studenata (PMS) te brojni pulski umjetnici, umjetnice, djelatnici i djelatnice u kulturi, aktivisti i aktivistkinje.

Marš čiji je moto „Sestrinstvo i jedinstvo“ imat će svoj after party u 19.30 u programu Srdačno LP u Klubu-knjižari Giardini 2, a after after-party uz DJ-ice pulske scene počinje u 22 sata u Scandal Expressu.

Ova velika osmomartovska akcija najavljena je sinoćnjim pulskim gostovanjem Slavenke Drakulić u Klubu-knjižari Giardini 2 gdje je, uz ogroman interes publike, u programu Nova knjiga među krošnjama predstavljena njena najnovija knjiga „O čemu ne govorimo” (Fraktura).

O novoj zbirci priča, u kojima Slavenka Drakulić u vremenu koje favorizira mladost, brzinu i ljepotu promišlja tabue suvremenog društva – starost, bolest i nemoć, kao i brojnim drugim temama koje dotiču pojedinca i društvo danas, s autoricom, „ženom koja je uspjela – svojim upornim radom – u naumu da riječ feminizam postane neiskorjenjiva“, razgovarala je Helena Vodopija, voditeljica Kluba-knjižare Giardini 2.

Zahvaljujući organizatoricama i organizatorima pulskog prosvjednog marša u povodu Međunarodnog dana žena, Slavenka Drakulić je uvodno kazala da je dolazak u Pulu uoči 8. marta odabrala namjerno.

„Koliko god taj datum prije nisam voljela i protiv njega sam pisala u socijalizmu i bivšoj Jugoslaviji, sada mi se čini da se pojavio novi, politički moment: odjedanput sa svih strana osjećamo pritisak desnih strujanja. Iz iskustva i povijesti znamo da su na žene i njihova prava uvijek na meti desnih stranaka koje dolaze na vlast ili su blizu vlasti, i njihovih ideologija.

To zapravo znači da nismo postigli ono što smo kao feministički pokret željeli postići, a to je da ženska prava postanu ljudska prava, da postanu civilizacijski domet, odnosno drugim riječima da se više ne može unazad. U ženskim pravima se uvijek može unazad. I to je ono strašno čega nismo možda dovoljno svjesni“, kazala je Slavenka Drakulić.

Foto: Petra Tadić

Ukazala je na primjer Poljske gdje je prva demokratska vlast vlada nakon pada socijalizma 1989. izglasala zabranu pobačaja osim u četiri slučaja i kazala da je sada ta zabrana još više reducirana, iako 75 posto građana Poljske podupire pravo žene na odabir, te naglasila:

„S obzirom na to kakav vjetar puše u Europi ovih dana, čini mi se da je potrebno ponovo biti osviješten i ponovo znati kakve sve opasnosti zapravo prijete i što se tiče ograničavanja prava na abortus. Mislim da mlade žene moraju biti svjesne toga. Okolnosti su takve da naprosto treba o tome govoriti“.

Što stoji u korijenu šutnje i postoji li mogućnost pronalaska zajedničkog jezika, budući da živimo u vremenu u kojem ne samo da se zabranjuju knjige, već se iz jezika izbacuju riječi, između ostalog, i riječ žena i riječ feminizam?, pitala je Helena Vodopija svoju gošću, napominjući da je pitanje neizgovorenog, koje rezultira nerazumijevanjem i nemogućnošću pronalaska zajedničkog jezika, jedno od centralnih pitanja nove zbirke Slavenke Drakulić „O čemu ne govorimo“.

„Mora biti moguće pronaći zajednički jezik. Zajednički jezik je u književnosti. Moramo moći razgovarati, ali ako ne možemo govoriti jedni s drugima, možemo o tome čitati u književnosti - to je kratak odgovor, a duži se odnosi na analizu društva i društvenih normi jer mislim da postoji neka vrsta društvene norme u vezi onoga o čemu nam je zabranjeno govoriti ili o čemu nije.

O nekim stvarima se ne govori, o nekim stvarima nije pristojno govoriti, nešto nalaže bonton, a nešto kultura sama. U zapadnoj civilizaciji i kulturi ne postoji smrt. To je kultura koja potiskuje smrt i svaki razgovor o tome. To je civilizacija okrenuta budućnosti, mladosti, snazi i prije svega produktivnosti.

Dakle, onaj ostatak ljudi koji su već izašli iz tog ciklusa i koji imaju određene godine, dakle, stari su, ili su bolesni i nemoćni, naprosto nisu više u situaciji da se natječu: oni otpadaju, postaju višak, i financijski teret. I, tu dolazimo do šutnje, koja ne proizlazi samo iz društvenih normi, nego i iz činjenice da je o takvim stvarima naprosto teško govoriti i artikulirati to jezično.

Primjer je bol, koja te svodi na razinu prije jezika, na urlike. Bol ne možeš artikulirati i tu već gubiš jezik“, kazala je Slavenka Drakulić i naglasila da su zapravo usamljenost i izoliranost kao posljedica starosti, bolesti i određenih zdravstvenih situacija ono što čini dominantan ton njene nove knjige.

Foto: Petra Tadić

„Često volim reći da knjiga mora ostaviti talog u čovjeku, da nešto unutra nađeš za sebe. Ja sam ove priče, krala, lagala i izmišljala“, kazala je Slavenka Drakulić suglasna s riječima  američkog književnika Paula Austera, prema kojima su pisci ljudi koji lažu, kradu ili izmišljaju.

Na susretu je, uz ostalo, bilo riječi i o ovogodišnjoj temi Kluba-knjižare „Strahovi današnjice“ koja je otvorena citatom iz knjige „Ja sam jedna od onih majki koje osjećaju da kad rodiš dijete rodiš strah“.

S Giardina 2, urbanog i kulturnog utočišta, Slavenka Drakulić otišla je ispraćena dugim i snažnim aplauzom, a kao uspomenu na ovaj književni susret na dar je dobila transparent na kojem uz ostalo piše: “Hvala ti Slavenka što si se borila za nas. Vole te žene Pule“.

Foto: Petra Tadić

Posebnu zahvalu i veliki aplauz na početku predstavljanja dobio je Seid Serdarević osnivač i glavni urednik Frakture, koji svojim sustavnim i predanim radom u nakladništvu i kulturi posebnu pažnju posvećuje istaknutim autoricama, književnicama, publicisticama, aktivisticama, a nakladnik je i izdanja Slavenke Drakulić. Uz gostovanje jedne od najprevođenijih hrvatskih spisateljica i legendi feminističke scene u Klubu-knjižari Giardini 2, Seid Serdarević je kazao:

“Drago mi je što smo ovdje u Puli sa Slavenkom u sklopu male osmomartovsku turneje, a koja uključuje još Opatiju, Labin i završava u Sisku. Svugdje je bilo mnogo publike, posebno žena, a tako je uvijek kada je riječ o književnosti i svim drugim kulturnim događanjima. Slavenka Drakulić itekako dobro, kroz svoju prozu i publicistiku zna ne samo pogoditi teme nego ih zna i vrlo točno adresirati.

Ona ponovno progovara o nekim svojim vječnim pitanjima, kao što su pitanja bolesti, pronalaska sebe i međuljudskih odnosa, ali na jedan drugačiji način. Svaki put vidimo Slavenku koja nam daje književnost, ali nas tjera da mislimo o sebi i svijetu oko sebe. To je ono što najviše veseli, a mene posebno vesele reakcije publike: to je publika koja vrlo pozorno sluša, koja je generacijski raznolika. I sve to, također, pokazuje da su ženske teme od teme pobačaja do bolesti i ženskog iskustva univerzalne i da se bez obzira na tehnološke promjene one ne mijenjaju.“