U Tinjanu predstavljena knjiga Gorana Matoševića na čakavštini „Štorije“

U Hiži pršuta u Tinjanu 11.04.2025. predstavljena je zbirka priča na čakavštini pod naslovom „Štorije“ autora Gorana Matoševića. Knjigu su predstavili povijesničar Ivan Smoljan i prof. Maja Ružić sa Pulskog Sveučilišta.

Knjiga tiskana u Zagrebu nakladnika Infinity lab na 90 stranica donosi 52 kratke priče ili „štorije“ napisane čakavskim dijalektom središnje Istre.

Ilustriracije u knjizi su napravljene pomoću umjetne inteligencije koje odražavaju splet prošlog, sadašnjeg i budućeg vremena.

Ivan Smoljan opisuje kako nam se knjiga „Štorije“ obraća iz perspektive jednog istrijanskog noneta, koji nam pripovijeda, prisjeća se i promišlja o temama poput mladosti, prolaznosti života, samoći, o materijalnom koje nas svih tako privlači a zapravo je tako isprazno, o nekim običajima koji se gube i nestaju kroz generacije, o životnim vrijednostima.

Nono koji se u pričama često vraća u svoju mladost, zapravo i nas vodi u taj jedan svijet koji je do jučer bio tu, opipljiv, stvaran, a danas ga više nema i poprilično je izmijenjen.

Ono što također primjećujemo čitajući „Štorije“ jest jedan britak, inteligentan humor, neopterećenost formom. Nono iz ovih priča želi biti upamćen, pita se u jednom trenutku hoće li ga itko pamtiti, po čemu će ga pamtiti, te tako prema kraju knjige izvire taj jedan osjećaj nemoći u starosti, dok je zadnja priča zapravo  – njegov sprovod.

Foto: PRESS

Ivan ističe kako je ovu knjigu doživio kao svojevrsni autorov rastanak od svijeta u kojem su živjeli naši nonići, od njihovih promišljanja i svega što je obilježilo tu generaciju.

Istovremeno ova je knjiga i svojevrsni spomenik jednoj generaciji, jer iako su nonići umrli, a s njima najčešće i tradicije i običaji, a njive su „zaresle u bared“, pisana riječ ostaje i služi nam da ih se sjećamo, da se nasmijemo i da nove generacije ipak upiju ponešto od onih starijih.

Prof. Ružić je u predstavljanju istaknula kako „Štorije“ u sebi nose mnoga „ovdje shvaćena“ poimanja  o postojanju, smrti, životu, generacijskom jazu, škrbnosti (ne škrtosti), zaljubljenosti, mladosti, starosti, radu, neradu, imanju, neimanju, sreći, nesreći i praznovjerju.

Prikazuju jednu (prolaznu) liniju života pojedinca, (Istrana, Istrijana, čovika iz Istre) koja se kreće kroz prizmu prošlog i sadašnjeg ne-vremena obuhvaćajući sve one aspekte koji čovjeka čine čovjekom ili bi ga trebali činiti čovjekom jer kako autor u jednoj priči kaže: „Samo je jeno govno najgore na svitu, a to ni ni od koze ni krave, vola, breka, vece - govno od čovika“.

Foto: PRESS

Nekadašnja „škbrnost“ istarskega čovika i današnja rastrošnost, inertnost, nerad, promptna zarada i bogatsvo, lažna ljepota, i lažno „usađene“ vrijednosti kod mladih (Z-generacija),  prikazuje kroz „štorije“:  „Ala Marko“, „Grust“, „Kakovu žensku tribe naj“, „Valje valje“, „Več“ i „Mravlja krv“.

Autor Goran Matošević, čija je ovo prva knjiga ovakve vrste, ističe kako mu je cilj bio kod čitatelja izazvati emocije, ponajprije smijeh ali i suze, jer iako su priče u većoj mjeri fiktivne, vjerno dočaravaju surovost nekadašnjeg života na selu.

Knjiga se može nabaviti preko internetske stranice www.storije.com.