Majčinski burnout: „Zašto si rađala djecu kad se toliko žališ?“

„Zašto si rađala djecu kad se toliko žališ?“ Malo je bolnijih rečenica koje jedna mama može čuti, a kladim se da je svaka od nas mama ovu rečenicu čula barem iz jednog izvora.

Pa opet, zahtjevi modernog majčinstva nekada nas zbilja znaju prebaciti preko ruba. Ako si ikad pomislila: „Volim svoju djecu, ali nekad stvarno želim spakirati kofere i otići negdje gdje imam mira i gdje me nitko ništa ne traži“ – nisi sama i s tobom je sve u redu.

Za mnoge majke u današnjem užurbanom i preplavljujućem svijetu, svakodnevno iskustvo majčinstva može se činiti više kao preživljavanje, nego kao onaj duboki poziv i uzbuđenje koje smo osjećale kad smo prvi put poželjele imati djecu. Zadatke obavljamo na autopilotu i često smo u tome same.

Možda je partner na poslu, obitelj nije u blizini, frendice imaju svojih obaveza, a mi smo izgubljene u moru stvari koje moramo obaviti. I to često neispavane, bez puno vremena za odmor i oporavak, a da ne govorim za uživanje u stvarima koje nas vesele.

I ako se pitaš kako Katica stigne napraviti sve s osmijehom na licu i petero djece, a ti ne stigneš ništa – odgovor je: teško. A vjerojatno se Katica istu stvar pita za tebe, jer se i ona osjeća preplavljeno.

Moderni način života zadaje veliki udarac živčanom sustavu majki koji nije dizajniran da se nosi s toliko podražaja s kojima se moderne majke nose. Pravo pitanje nije: kako obaviti još više u još manje vremena? Pravo pitanje je: kako odbaciti teret nenormalnih očekivanja i naći načine da se odmoriš i podržiš tako da ne izgoriš?

Što se događa kad je živčani sustav preopterećen?

Naš mozak i naša tijela dizajnirani su za povezanost i cikluse, a ne beskonačan niz obaveza. Danas smo dostupni 0-24, a ako ne svladamo vještine multitaskinga, teško da ćemo stići išta napraviti.

Konstantno moramo donositi hrpu manjih i većih odluka tijekom dana, mentalni teret vođenja kućanstva često pada na nas žene, nevidljivi rad za koji nismo plaćene i koji se vidi tek onda kad zbilja ne napravimo ništa beskrajno iscrpljuje, emocionalni rad koji ulažemo u odgoj djece i održavanje odnosa s partnerom ne ostavlja nam puno na kraju dana za nas same. A ako još jednom pogledamo jedan te isti crtić ili čujemo „tralalelo tralala“ po osamdeseti put, glava će nam eksplodirati.

Ova kronična preplavljenost gura živčani sustav u mehanizam preživljavanja. Možeš se osjećati reaktivno, vikati onda kad to ne želiš i poslije osjećati krivnju, besciljno skrolati po mobitelu ili buljiti u TV na kraju dana, biti pretjerano produktivna ili pak nemati nikakvu volju da se pokreneš, zaboravljati stvari i gubiti koncentraciju, biti stalno u stanju nervoze i napetosti. Sve su to simptomi preplavljenog živčanog sustava.

Ako se iz dana u dan osjećaš ovako, želim da znaš da ne radiš ništa pogrešno. To nisi ti, to je tvoj živčani sustav. I on nije „potrgan“, on savršeno radi posao za koji je stvoren – pomaže ti da se nosiš s podražajima i emocijama koje su preplavljujuće. Jedini „problem“ je taj što je naš živčani sustav evoluirao kroz tisuće godina da bi se sada susreo sa sasvim novim zahtjevima modernog svijeta.

Mogli bismo reći da softver našeg živčanog sustava još nije ažuriran na najnoviju verziju, nego koristi one iste mehanizme od prije nekoliko tisuća godina. To samo po sebi nije loše, jer naš živčani sustav i dalje odrađuje odličan posao, ali moramo naučiti kako njegove mehanizme iskoristiti u skladu sa životima kakve živimo danas.

Važna uloga sela i zajednice – koreguliranje živčanog sustava

Ako je tako, za kakve uvjete su onda naša tijela, um i živčani sustav stvoreni? Većinu ljudske povijesti, odgajanje djece bilo je zadatak cijelog sela. U selu, vrlo blizu jedni drugima, živjeli su stariji, braća i sestre, rođaci, nećaci i ostala rodbina.

Djeca su uvijek uz sebe imala nekoga tko bi ih pričuvao ako mama nije u blizini, imala su rođake s kojima bi provodila dane, majke su uvijek imale nekoga tko će skuhati ručak, a većina poslova se obavljala zajedno, u ženskom društvu, očevi su učili djecu raznim vještinama koje su im pomagale da se osamostale. Majke nikada nisu bile same i nikada nisu bile centar svijeta svojeg djeteta. Tu je bila cijela zajednica.

Danas mnoge majke odgajaju djecu u emocionalnoj pa čak i fizičkoj izolaciji. Nuklearna obiteljska struktura i kapitalistički mindset koji iznad svega veliča individualizam i samodostatnost, oteli su iz ruku majki mogućnost koregulacije unutar zajednice koja je pružala fleksibilnost te zaštitu od stresa i preopterećenosti. Umjesto da se majke osjećaju podržano, sada se osjećaju kao da moraju držati sve.

Majčinstvo ne treba biti savršeno, djeca ne trebaju savršeno pospremljenu kuću niti savršeno zdravi ručak niti savršeno usklađene nijanse bež odjeće za Instagram. Djeca trebaju majku koja je prisutna i s kojom se mogu povezati.

Majke trebaju prisutnost zajednice i povezanost s drugima, a najviše povezanost sa samom sobom. Održivo majčinstvo je moguće, ali ne radi se o tome da se trudiš još više, nego da naučiš kako raditi manje. Kad radiš iz pozicije prisutnosti i reguliranosti, možeš raditi manje i istovremeno dati ono što tvojoj djeci uistinu treba – sebe.

Kako možeš regulirati svoj živčani sustav?

Kad si u disreguliranom stanju, najmanja stvar može biti okidač, nered u sobi, dječji tantrum, partner koji je zaboravio donijeti onu jednu stvar koju si tražila iz dućana, bilo što je dovoljno da te preplavi.

Ali ako znaš kako dati sebi ono što ti treba u tom trenutku i kako se regulirati, lakše ćeš se vratiti u balans. Isprobaj neke od ovih praksi i uvedi ih u svoju dnevnu rutinu. Za neke od njih dovoljno je da izdvojiš 10 minuta ujutro ili navečer da se nježno povežeš sa sobom i usidriš osjećaj sigurnosti, a možeš ih raditi svaki puta kad se osjećaš disregulirano, ne postoji ograničenje.

6 praksi za reguliranje živčanog sustava

Orijentiranje – kad se osjećaš preplavljeno i nervozno, usmjeri svoj pogled na nešto ugodno u prostoru ili vani, primjerice na fotografiju koju voliš, mekani jastuk, drvo koje vidiš kroz prozor. Obrati pozornost na boje koje vidiš, oblike, ugodne senzacije koje osjetiš. To će signalizirati tvojem živčanom sustavu da si na sigurnom.

Uzemlji se dodirom – stavi jedan dlan na prsa, a drugi na trbuh i diši, ispusti dugački izdah. Dok izdišeš možeš pustiti jedan duboki zvuk „mmm“, lagane vibracije prsnog koša će opustiti tvoja ramena i tijelo. Osjeti toplinu dlanova, osvijesti svoja stopala na podu. Uzmi trenutak za sebe i reci samoj sebi: „Na sigurnom sam, dovoljna sam.“

Metoda titracije – dopusti sebi osjetiti emocije koje potiskuješ jer ćeš ih tako lakše procesirati, ali ne moraš to napraviti odjednom, nego malo po malo – to je titracija. Daj si prostora da pustiš suze, izraziš ljutnju, osjetiš nervozu.

Te emocije imaju važne poruke za tebe, podsjećaju te na ono što ti je važno, gdje ne postupaš u skladu sa svojim vrijednostima ili gdje ti je pređena granica. Osjeti onoliko malo koliko u tom trenutku možeš i onda usmjeri pažnju na nešto ugodno – uspori disanje, zamotaj se u dekicu, napravi si topli čaj.

Pronađi svoje glimmere – glimmeri su obrnuto od triggera, odnosno okidača. Glimmeri su mali trenutci ili stvari koje u nama izazivaju osjećaj sreće, sigurnosti i povezanosti. Osjeti zrake sunca na svojoj koži, pomiriši nježnu kosicu svoje bebe, zastani i promatraj cvijeće, prisjeti se koliko puno znače male stvari.

Pokreni tijelo – ako je tvoje tijelo u konstantnom stanju preplavljenosti, nekada ti može biti teško raditi mirne aktivnosti jer će u tebi izazvati nervozu. Zato pokreni svoje tijelo, prošetaj, lagano se istegni, upali svoju najdražu pjesmu i samo pleši. Polagano ili ritmičko kreatanje signalizira tvojem živčanom sustavu da si na sigurnom i da se možeš opustiti.

Prisjeti se koregulacije – koregulacija je proces u kojem dvije ili više osoba međusobno podržavaju, odnosno usklađuju živčane sustave jedni drugih. To znači da će se tvoj živčani sustav regulirati u prisustvu osobe koju smatraš sigurnom i stabilnom. Provedi vrijeme s osobama koje ti pomažu da se opustiš, poveži se s prijateljicom, zagrli partnera, razgovaraj s psihoterapeutom, pomazi psa ili mačku, pronađi svoju podržavajuću zajednicu.

Ne sagorijevaš i ne žališ se zato što si nezahvalna ili slaba, sagorijevaš jer radiš previše, predugo i bez adekvatne podrške. Imaš pravo na to da tražiš podršku i selo bez kojeg si ostala, dopušteno ti je da se odmoriš. Tvoja vrijednost ne mjeri se u tome koliko puno možeš nositi bez da se slomiš – ti vrijediš zato što postojiš.

Ako se osjećaš izgubljeno, nije stvar u tome da trebaš obaviti još više i još brže da bi se mogla posvetiti sebi. Ne, stvar je u tome da nikada nisi ni trebala obavljati sve. Tvoje tijelo ti šalje poruku o tome što je uistinu bitno za tebe, a što ne.

Kada naučiš slušati svoje tijelo sa suosjećanjem i njegom, počet ćeš se polako vraćati sebi i otkrivati da ispunjenost i zadovoljstvo ne leže ispod hrpe mailova, neopranog suđa, veša, centimetara u struku, novčanika. Tvoj mir je u tebi, samo si trebaš ponovno naučiti vjerovati i povezati se sa sobom. Baš onda kad ništa ne stižeš i čeka te gomila obaveza ti stani i vrati se sebi – strpljivo i nježno. I pokrenut ćeš pravu malu revoluciju.

Piše: Antonia Erent Ondrušek, doula i somatic coach, izvor: Mamin kutak