Jelena Gazibara: Društvo mora prestati očekivati da muškarac uvijek bude jak!

Danas je Međunarodni dan muškaraca — prilika da otvoreno porazgovaramo o temama o kojima se često šuti, ili im se pristupa tek površno.

Posebno kada govorimo o mentalnom zdravlju muškaraca. Sve više i mlađih i starijih muškaraca spremno potraži stručnu pomoć kada osjete stres, tjeskobu ili druge izazove, što je dobra promjena.

No, to su samo neki od razloga zbog kojih bismo trebali razgovarati o mentalnom zdravlju.

O tome zašto su promjene u stavovima važne i što nam pokazuje praksa, razgovarali smo s psihologinjom i gestalt psihoterapeutkinjom Jelenom Gazibara.

Zašto je važno govoriti o mentalnom zdravlju muškaraca?

Mislim da je uvijek važno, a posebno ovim povodom. Kao što ste rekli u uvodu, muškarce najčešće muče simptomi tjeskobe, anksioznosti i stresa. Razgovorom razbijamo staru stigmu da „muškarci ne plaču“, da moraju sve podnositi stoički i da za psihološku pomoć treba biti „lud“.

Svi smo ljudi – svi imamo trenutke kada nam je teško i kada nam treba podrška.

Iako su mnogi danas spremniji otvoriti se, još postoji staro uvjerenje da se sve mora riješiti sam, ili da je dovoljno „popiti pivo s kumom“. To se polako mijenja, ali stigma još postoji.

Zašto je stigma kod nas jača nego na Zapadu?

Još uvijek kaskamo. Kod nas je uvriježeno vjerovanje da je stručna pomoć potrebna samo „poremećenima“. Ipak, moram naglasiti jedan pozitivan trend: sve više mladih muškaraca, od otprilike 27 do 35 godina, otvoreno govori o tome da idu na terapiju, dijele iskustva i normaliziraju tu praksu. Polako se i kod nas događa promjena.

Koliko odgoj utječe na tu promjenu?

Odgoj je vrlo važan. Danas se puno više pažnje posvećuje emocijama i kvaliteti odnosa s djecom. Nekada je fokus bio na osnovnim životnim uvjetima – krov nad glavom, hrana, školovanje – dok se o emocionalnom odgoju manje razmišljalo.

Danas roditelji više razgovaraju s djecom, uče ih prepoznavati osjećaje i stvarati odnos.

Uz to, očevi su mnogo više uključeni nego prije – koriste roditeljski dopust, sudjeluju u svakodnevnim aktivnostima, preuzimaju dio emocionalnog rada u obitelji. Time djeci, posebno dječacima, daju primjer da je ranjivost prirodna stvar, a ne slabost.

Nestaje li polako fraza „muškarci ne plaču“?

Polako, ali da. Društvo sve jasnije prepoznaje da je iskazivanje emocija znak snage, a ne slabosti. Muškarci sve više razumiju da je ranjivost dio autentičnosti.

Foto: Pexels

Razlikuju li se uloge oca i majke?

Rodne uloge postoje, ali jednakost i različitost nisu kontradiktorne. Otac i majka doprinose različitim dimenzijama odgoja, ali obje su jednako vrijedne. Nije nužno da uvijek budu potpuno usuglašeni; važno je da o razlikama komuniciraju lijepo i mirno, jer time djetetu pokazuju da se može voljeti i kada ne mislimo isto.

Roditeljske razlike mogu biti bogatstvo – djeca imaju širinu iskustava.

Kako potaknuti muškarce koji još uvijek nikad ne traže pomoć?

Prvo moramo razumjeti posljedice izbjegavanja pomoći: veća sklonost ovisnostima (osobito alkoholu), ali i radoholičarstvu, koje je društveno prihvaćen, ali nezdrav način bijega od problema. Mnogi „bježe“ na posao jer se teško suočavaju s emocijama, a to samo stvara dodatni stres.

Što može pomoći? Edukacija od najranije dobi iznimno je važna, jer djeca trebaju naučiti prepoznati, imenovati i izraziti svoje osjećaje. Mediji također mogu odigrati veliku ulogu kroz otvorene razgovore, dostupne informacije i normalizaciju potražnje za psihološkom pomoći.

Veliku podršku mogu pružiti i partneri, kroz razumijevanje i prihvaćanje činjenice da i muškarac ima pravo na trenutak slabosti.

Na kraju, potrebno je da i društvo u cjelini razvija manje osude, a više empatije prema svima koji se suočavaju s emocionalnim izazovima.

Često muškarci dolaze na terapiju zbog problema u partnerskom odnosu. Zanimljivo je da partnerice ponekad misle da muškarac „ne smije“ imati loš dan, iako se nominalno zalažu za otvaranje emocija. To je jedna od prepreka koju također treba osvijestiti.

Koliko poslodavci brinu o mentalnom zdravlju zaposlenih?

Premalo. Sindrom sagorijevanja je ogroman problem, ali se kod nas prepoznaje tek kada se manifestira kao fizička bolest. U drugim državama postoje sustavne mjere, pa čak i financijski poticaji za odlazak na terapiju. Kod nas tek rijetke tvrtke imaju psihologa u sustavu ili organiziraju psihološku podršku zaposlenima.

Mentalno zdravlje izravno utječe na motivaciju, produktivnost, odnose i fizičko zdravlje. Vrijeme je da se i poslodavci i država ozbiljnije pozabave time.