Voyager 1 i 2 odiseja traje: Neumorno rade od lansiranja 1977. godine

Međuplanetarne, a danas međuzvjezdane, misije američkih letjelica Voyager 1 i 2 tehnički su nepremašeni ljudski artefakti u svemiru. Zamislite da se gotovo pedeset godina nalazite u prostoru ekstremne radijacije raznih vrsta i izvora, na temperaturi od -270C, u tmini gdje nema danjeg svjetla, gdje je Sunce samo najsjajnija zvijezda na nebu.

Udaljeni od matičnog planeta 25 milijardi km (Voyager 1), odnosno 21 milijardu km (Voyager 2). Radio-komunikacija na toj udaljenosti (radio-valovi putuju brzinom svjetlosti, 300.000km/s !) traje u jednom smjeru više od 23 sata, odnosno gotovo 20 sati (za Voyager 2)! 

Dakle, ako smo danas (subota 8. ožujka 2025.) u deset ujutro poslali signal Voyageru 1, na koji će on odmah odgovoriti, mi ćemo odgovor primiti tek u ponedjeljak (10. ožujka 2025.) oko osam sati ujutro. Ljudi koji su stvarali, lansirali, otpratili Voyagere na svemirsku odiseju zasigurno su se nadali kako će stići do Jupitera, vjerojatno i do Saturna, Urana...možda čak do Neptuna. 

Tehničke specifikacije opreme letjelica i zemaljske opreme sedamdesetih, davale su nadu kako bi se, potencijalno, s ovim letjelicama mogla održavati komunikacija do 1990., možda još koju godinu više. Danas je 2025., a s letjelicama se planira održavanje komunikacije najmanje do 2030., izgledno čak do 2035! Naravno, ako i nadalje budu “dobrog zdravlja”.

Foto: IstraIN

Svakog se trenutka može dogoditi kritičan kvar koji će zaustaviti njihov rad u cijelosti. Stoga ekipa znanstvenika i tehnologa pažljivo prati stanje letjelica te brine o parametrima rada. Voyageri za izvor električne energije koriste male nuklearne generatore (RTG).

Njihovo je korištenje bilo nužno jer podalje od Marsa fotonaponski paneli postaju beskorisni. Radioizotopski termoelektrični generatori s godinama gube snagu te se ciljano gase pojedini znanstveni instrumenti kako bi se sačuvala energija, odnosno omogućio rad najnužnijih senzora i same letjelice.

Voyageri na svom međuzvjezdanom putovanju jednog dana možda sretnu vanzemaljsku civilizaciju. Za takav slučaj na sebi imaju “gramofon i gramofonsku ploču” na kojoj se nalaze informacije o nama, našoj civilizaciji, pozdravi naroda Zemlje našim suvremenicima u svemiru (da, ima pozdrav i na našem jeziku!) ma koje boje kože i oblika oni bili. 

Da parafraziramo “Zvjezdane staze”, Voyager 1 i 2 otišli su tamo gdje nitko prije njih nije bio, nastavljaju dalje u nepoznato kao izaslanici naše Civilizacije, Civilizacije koja opasno naginje samouništenju.