Većina Istrijana svakodnevno koristi ove riječi, a vjerojatno ne znate da uopće nisu hrvatske

Kažemo da idemo po pijat, otvorimo špinu, stavimo stvari u kofer, sjednemo s cimerom, pošaljemo selfie i isprintamo dokument na printeru. Sve su to riječi koje svakodnevno koristimo, a da pritom rijetko razmišljamo kako većina njih uopće nije hrvatskog podrijetla.

Hrvatski jezik stoljećima je primao utjecaje drugih jezika. Na obali i u Istri snažan trag ostavio je talijanski, u kontinentalnom dijelu njemački, tijekom osmanskog razdoblja turski, a posljednjih desetljeća engleski. Upravo zato naš svakodnevni govor predstavlja zanimljivu mješavinu domaćih i posuđenih riječi.

Najviše stranih izraza čujemo upravo u svakodnevnim razgovorima. Mnogi će u Istri reći špina umjesto slavina, pijat umjesto tanjur, kužina umjesto kuhinja ili pirun umjesto vilica. Te riječi nisu dio standardnog hrvatskog jezika, ali jesu dio lokalnog identiteta i govora koji se prenosi generacijama.

Ni ostatak Hrvatske nije ništa drukčiji. Mnogi će reći šaraf umjesto vijak, kufer umjesto kovčeg, veš umjesto rublje ili šnicla umjesto odreska. Sve su to riječi koje su u hrvatski stigle iz njemačkog jezika, ponajviše u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije.

Posljednjih dvadesetak godina najveći utjecaj ima engleski jezik. Gotovo nitko više ne govori o prijenosnom računalu, nego o laptopu, rijetko tko koristi riječ pisač umjesto printera, a selfie, story, online, streaming, feedback ili influencer postali su dio svakodnevice, posebno među mlađim generacijama.

No znači li to da govorimo "pogrešno"? Ne nužno.

Jezikoslovci ističu da je posuđivanje riječi prirodan proces kroz koji prolazi svaki živi jezik. Problem nastaje tek kada strane riječi potpuno potisnu hrvatske izraze, iako za njih postoje sasvim dobre domaće zamjene.

Tako umjesto parkinga možemo reći parkiralište, umjesto printera - pisač, umjesto eventa - događaj, umjesto meetinga - sastanak, a umjesto deadlinea - rok.

Važnost očuvanja dijalekta i lokalnog govora

S druge strane, neke su riječi toliko duboko ukorijenjene da ih više gotovo nitko ne smatra stranim. Malo će tko danas razmišljati da su barka, balkon, kampanja, krofna ili cimer nekada bile posuđenice.

Posebno je zanimljiva Istra, gdje lokalni govor čuva brojne riječi koje potječu iz mletačkog i talijanskog jezika. One nisu znak lošeg poznavanja hrvatskog jezika, već dio kulturne i povijesne baštine ovog kraja. Upravo zato nije isto kada netko u službenom dopisu napiše "špina" ili kada tu riječ koristi u svakodnevnom razgovoru na istarskoj rivi.

Možda je upravo to najveće bogatstvo hrvatskog jezika – njegova sposobnost da kroz stoljeća prihvaća nove riječi, a pritom ne izgubi vlastiti identitet. Važno je poznavati standardni hrvatski jezik i njegove izraze, ali jednako tako čuvati dijalekte i lokalne govore koji svjedoče o bogatoj povijesti naših krajeva.

Jer jezik nije samo skup pravila. On je priča o ljudima, običajima i vremenu u kojem živimo. A ponekad je dovoljno poslušati običan razgovor u trgovini ili kafiću da shvatimo koliko se svijeta krije u nekoliko naizgled sasvim običnih riječi.