Emotivno svjedočanstvo o posljednjim trenucima Tomislava Brstila: „Nije uspio ni iskočiti“

U Rovinju je danas komemorativnim programom obilježena 35. obljetnica osnutka 119. brigade Hrvatske vojske, uz odavanje počasti hrvatskim braniteljima i pripadnicima brigade koji više nisu među nama.

Obilježavanje je započelo na gradskom groblju Laste, gdje su podno Središnjeg križa položeni cvijeće i zapaljene svijeće, a prigodnim govorom okupljenima se obratio predstavnik udruge „Klub 119. brigade HV“, brigadir HV-a u mirovini Davor Gregorović.

Počast je odana i na posljednjem počivalištu časničkog namjesnika Tomislava Brstila, gdje su zapaljene svijeće, nakon čega su održani molitva i blagoslov župnika vlč. Mladena Matike.

Program je nastavljen na Trgu na Lokvi, kod spomen-obilježja posvećenog hrvatskim braniteljima, polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća.

Nakon komemoracije razgovarali smo s Davorom Gregorovićem koji nam je u emotivnom razgovoru detaljno opisao događaje kobnog 31. siječnja 1992. godine, kada je na ličkom bojištu, sa svega 18 godina, poginuo Rovinjež Tomislav Brstilo.

Gregorović se prisjetio hladnog zimskog praskozorja i borbenog kontakta na području iznad Smolčić uvale, na putnoj komunikaciji između Letinca i sela Dabar.

„Taj naš tragičan borbeni kontakt odigrao se na ličkom bojištu, na potezu iznad Smolčić uvale, na šumskoj putnoj komunikaciji između Letinca i sela Dabar. Tog hladnog zimskog praskozorja, maglovitog, dočekala nas je protivnička zasjeda tijekom zadaće rotacije snaga na položajima iznad Smolčić uvale, koje smo trebali obaviti po svitanju s kolegama iz 111. brigade iz Rijeke“, prisjetio se Gregorović.

Foto: IstraIN

Radilo se o šumskoj komunikaciji dugoj 14 kilometara koja je povezivala prostor u Letincu s položajima koje su pripadnici brigade trebali preuzeti.

„Ona je u vojničkom smislu predstavljala najranjiviji dio provedbe zadaće toga dana. Bila je najranjivija upravo jer je bila jedina prometnica za linije opskrbe i rotaciju snaga“, objasnio je.

Protivnik je minirao jedinu komunikaciju

Prema Gregorovićevim riječima, protivnička skupina infiltrirala se u šumski prostor, a dio skupine kretao se prema komunikaciji kojom su trebale prolaziti hrvatske snage.

„Protivnik je planirao infiltraciju svog izvidničkog voda Druge ličke brigade Jugoslavenske narodne armije sa zapovjednim mjestom u Korenici. Formacija je bila ojačana, nažalost, dobrovoljačkom četničkom skupinom koju je vodio Momir Nikolić. Ta skupina došla je na ličko bojište u sastav JNA brigade iz okolice Doboja, s planine Ozren“, ispričao je Gregorović.

Kako je opisao, toga dana izvidnički vod provodio je izviđanje dubine hrvatskih položaja.

„Jedan dio kretao se desnom stranom i izviđao zaseoke Dabar i Bužak, dok je lijevom stranom išla skupina od deset pripadnika četničkog odreda, ojačana s četiri lokalna pobunjenika koji su bili vodiči u tom šumskom prostoru. Oni su upravo tu komunikaciju na jednom mjestu minirali protutenkovskim minama.“

Kamion u kojem je bio Brstilo nije trebao biti prvi

Slijed događaja koji je uslijedio Gregorović i danas vrlo precizno pamti.

Kamion u kojem se nalazio Tomislav Brstilo, kaže, uopće nije trebao predvoditi kolonu.

„Kada je naša kolona vozila naišla, kako to u životu obično biva u koincidenciji, kamion koji je naišao, u kojem je bio pokojni Tomislav Brstilo, nije trebao biti na čelu. Ali kamion koji je bio na čelu proklizao je na ledu i snijegu, ovaj ga je mimoišao i naišao na tu skupinu mina koja se aktivirala, eksplodirala i otkinula kabinu“, ispričao je.

Foto: IstraIN

Posljedice eksplozije bile su strašne.

„Nekoliko minuta nakon toga dušu je ispustio vozač Vladimir Mikuličić jer mu je donji dio trupa bio otkinut i došlo je do silnog iskrvarenja“, rekao je Gregorović.

No eksplozija mine bila je tek početak napada.

„Jedan od prvih koji je poginuo bio je Tomislav Brstilo“

Gotovo istodobno s eksplozijom iz šume je otvorena snažna paljba prema kamionu.

„Istovremeno je počela iz zasjedne pozicije, negdje udaljene 30 metara iz šume, snažna pješačka, rafalna paljba po kamionu. Jedan od prvih koji je poginuo, poginuo je odmah Tomislav Brstilo. Nije uspio ni iskočiti iz kamiona“, ispričao je Gregorović.

Brstilo je imao svega 18 godina.

„Kamion se nagnuo na jednu stranu, ljudi su poiskakali, pokušali su se ranjeni sakriti iza šasije kamiona i nakon toga se uzvratila paljba. Međutim, u tom dubokom snijegu, preko šume, protivnik se uspio izvući“, nastavio je.

No ni tada borba nije bila završena.

Nakon zasjede krenuo snažan pješačko-topnički napad

„To nije gotova priča. Nakon toga glavnina pješačko-topničkog napada krenula je iz sela Dabar, gdje su imali haubice 105 milimetara i VBR koji je tukao po tom prostoru, i počeo je snažan pješački napad“, opisao je Gregorović.

Na području su se u tom trenutku nalazili i pripadnici riječke 111. brigade.

„Pored nas su se u tom trenutku na toj poziciji nalazili i kolege iz 111. brigade koji su isto prihvatili borbeni dodir. Naime, oni su toga dana također imali jednu zadaću. Osim rotacije snaga s nama, trebali su izvući negdje 15 civila koji su živjeli u vrlo lošim, nehumanim uvjetima pod okupacijom, Hrvata koji su ostali pod okupacijom u selu Dabar.“

Foto: Arhiva

Prilikom izvlačenja civila situacija se dodatno zakomplicirala.

„U tom zbjegu uzeli su stoku koja ih je usporila i osmotreni su s jedne dominantne zemljišne pozicije, s Vučkovog brda. Taj snažan napad uzrokovao je gubitke i na strani 111. brigade“, kazao je Gregorović.

Četvorica poginulih i 14 ranjenih

Nekoliko sati nakon zasjede u kojoj je poginuo Tomislav Brstilo, život su izgubila još dvojica pripadnika 111. brigade.

„Nedugo nakon ove zasjede prema nama, nakon par sati, poginuo je tri godine stariji mladi riječki student Nikola Salopek i zapovjednik satnije Marjan Karlović Trava“, prisjetio se.

Unatoč snažnom napadu, hrvatske snage uspjele su ga odbiti.

„Odbijen je pokušaj napada, iako su imali tamo i tri tenka u neposrednoj blizini kao ojačanje, tako da se uspostavila crta dodira prije ovog zasjednog elementa, ali, naravno, uz četvoricu poginulih iz obje brigade i 14 ranjenih“, kazao je Gregorović.

„Brigada ponosa, časna brigada bez mrlja“

Današnja obljetnica bila je prilika prisjetiti se i cijelog ratnog puta 119. brigade HV-a.

Na pitanje kako danas, 35 godina poslije, gleda na vrijeme u kojem su njezini pripadnici odlazili na bojišta i jesu li tada razmišljali o tome kakva će Hrvatska jednog dana biti, Gregorović kaže da u tim trenucima nisu gledali toliko daleko.

„U tom trenutku jedino što vas na mikro razini organizacije, na razini desetine, voda, satnije drži zajedno, to je da predajete dio svoje sigurnosti, svoga života kolegi do vas. U tom trenutku nikakva razmišljanja nisu išla tako daleko o tome kakva će Hrvatska biti“, rekao je.

Foto: Arhiva/Glas Istre

Brigada je kasnije sudjelovala i u završnim oslobodilačkim operacijama 1995. godine.

„Znali smo da smo dali svoj obol i kasnije tijekom 1995. godine u oslobađanju, jer je naša brigada bila angažirana i u završnim operacijama, u Oluji, na pravcu napada kao snage koje slijede i podupiru 1. gardijsku brigadu Tigrove“, kazao je Gregorović.

Kroz 119. brigadu prošlo 6300 ljudi

Gregorović je iznio i podatke koji pokazuju razmjere 119. brigade tijekom Domovinskog rata.

„Brigada je brojala po formaciji 2600 ljudi, smatrana je lakom pješačkom brigadom. Kroz nju je tijekom Domovinskog rata prošlo 6300 vojnih obveznika“, rekao je.

Brigada je bila sastavljena od pripadnika iz različitih dijelova Istre.

„U Puli je bilo zapovjedništvo, Prva pješačka bojna i pridodane postrojbe. Druga pješačka bojna naših kolega Fortunali je s Rovinjštine, Treća pješačka bojna je s Labinštine, koja je naša, i tijekom srpnja 1995. godine, pred Oluju, došlo je do dopune ustroja. U naš ustroj ugrađen je topničko-raketni divizijun koji je popunjavao Buzet i pripadajuće mu općine“, objasnio je.

Kroz rovinjsku bojnu prošlo oko 2000 ljudi

Posebno je zanimljiv podatak o sudjelovanju ljudi s Rovinjštine.

Gregorović je pojasnio kako se kroz više rotacija i angažiranja broj ljudi koji su prošli kroz bojnu penjao na oko dvije tisuće.

„U nekoliko rotacija, u nekoliko angažiranja, od prvog angažiranja na Ličkom bojištu 1992., pa onda 1994. na gospićkom dijelu, a sve do oslobođenja, negdje do 2000 ljudi je bilo prošlo, moglo bi se kolokvijalno reći, kroz bojnu, odnosno kroz brigadu“, rekao je.

Foto: 119. brigada HV-a

Ratni put završili pred Badnjak 1995.

Ratni put brigade nije završio samom Olujom.

Nakon oslobodilačke operacije uslijedila je još jedna važna zadaća.

„Kraj ratnog puta i zadnja borbena zadaća bila je nakon Oluje, gdje smo dobili zadaću osiguranja državne granice od aerodroma Željava, preko 1644 metra Gole Plješevice pa sve do Korenice, uključujući Vrelo i Rudanovac u podnožju“, prisjetio se Gregorović.

Tek krajem 1995. godine za pripadnike 119. brigade završio je ratni put.

„Završili smo naš ratni put pred Badnjak 1995. godine i tada je nastupilo razvojačenje, demobilizacija“, zaključio je Davor Gregorović.

Današnja 35. obljetnica tako nije bila samo prisjećanje na osnutak 119. brigade Hrvatske vojske, već i na ljude koji su kroz nju prošli, njezin ratni put i one koji se svojim kućama nisu vratili.

Među njima je i 18-godišnji Rovinjež Tomislav Brstilo, čije je posljednje počivalište danas ponovno bilo mjesto tišine, molitve i sjećanja.