Teta Silvana nakon više od 70 godina 'odlazi' iz kluba – završava jedna od najljepših priča Drosine

Na Aldo Drosini postoje ljudi koji nisu dio momčadi, ali bez kojih se klub ne može zamisliti. Jedna od njih je Silvana Sorbola Rožanković – “teta Silvana”, žena koja je uz stadion vezala cijeli život i koja se sada, nakon više od sedam desetljeća, oprašta od svakodnevice kluba i odlazi u zasluženu mirovinu.

Iako je u mirovini još od 2015. godine, teta Silvana je i nakon toga ostala na svom mjestu – među svlačionicama, dresovima, ljudima i rutinama koje su, desetljećima, činile “normalan dan” na Drosini. Nije to bila samo navika, nego način života.

Kako i sama kaže u razgovoru za naš portal, emocije su pomiješane, ali srce je mirno. “Ja sam u penziji već od 2015. godine. A ovo je penzija samo iz NK Istre. A 21.lipnja će biti 72 godine da smo došli na stadion živjeti.”

Upravo tu rečenicu najbolje razumiju svi koji znaju što znači odrastati uz klub – i ostati u njemu kad je najteže.

Teta Silvana je prošla sve faze klupske povijesti: od vremena kada je, kako kaže, bilo teško i neizvjesno, do današnjeg razdoblja u kojem je sustav stabilniji.

“Danas je više sve posloženo i kad su financije u redu, onda je sve dobro. Prije je to bilo jako teško. Po šest mjeseci nismo dobivali plaću… A sada… svaki mjesec redovna je plaća. I onda je u klubu sve puno ljepše.”

Te njezine riječi imaju posebno značenje jer dolaze od osobe koja ne govori “iz ureda”, nego iz života – iz prakse, iz dugih dana i još dužih sezona.

“Bila sam im kao mama”

U klubu su je generacije igrača doživljavale kao nekoga tko brine, ali i postavlja granice – baš onako kako to rade mame.

“Znate kako su mame u kući? Ona te pomiluje, a onda te izviče, iskritizira… Takva sam bila i ja s njima. Jer ja svoje djece nemam i onda su oni bili kao moja djeca.”

I nije to floskula. U njezinoj priči nema patetike – samo iskrena, tiha odanost. “Ja ću na stadion uvijek doći vidjeti moju djecu… Ali raditi više ne.”

Da njezin “nevidljivi” rad nije ostao neprimijećen, potvrđuje i javno priznanje koje je dobila 2024. godine – među dobitnicima priznanja Grada Pule, gdje se navodi kako je 70 godina života provela na stadionu Aldo Drosina, pomažući roditeljima i radeći poslove pralje za sve selekcije kluba, ostavivši “neizbrisiv trag dobrote” u nogometnoj obitelji Istre.

Foto: Srećko Niketić/PIXSELL

Za kraj, teta Silvana je poslala poruku koja je istovremeno i ljudska i klupska. “Neka budu dobri, neka paze na ovu djecu… Želim im sve najbolje. I hvala im na svemu što su napravili za mene.”

A na pitanje hoće li i dalje biti uz Istru, odgovor je bio onaj koji se ne zaboravlja. “Dok sam živa, Istra je kod mene u srcu uvijek.”

Povodom odlaska u zasluženu mirovinu, danas je na Drosini održano i prigodno druženje na kojem su se teta Silvani okupili njezini dugogodišnji kolege iz kluba.

U znak zahvalnosti za sve što je tijekom desetljeća učinila za klub, uručeni su joj dres i zahvalnica, kao simbol poštovanja i trajne uspomene na jednu od najljepših priča pulskog stadiona.