OPROŠTAJ OD REPREZENTACIJE! Samanta Fabris zatvorila veliko poglavlje: „Hrvatski dres bio je nešto moje“

Samanta Fabris, djevojka rođena 8. veljače 1992. godine, odbojkašica, jedna od ponajboljih koje je Hrvatska ikada imala, kapetanica, jaka, baš jaka osobnost, odigrala je s posljednjim danima ovoga kolovoza svoju posljednju utakmicu u njoj najdražem dresu!

Nažalost…Osmina finala Europskog prvenstva u Brnu, sraz Hrvatske i jake Srbije koje opet juriša na medalju, bila je sjajna utakmica, umalo kao iz priče o Davidu i Golijatu.

Nažalost, Golijat je na kraju bio prejak, no David je pokazao srce, karakter i, naravno, znanje.

No, Samanta je mogla otići uzdignute glave, jer to je bila utakmica za pamćenje, o kojoj će se još dugo pričati. A pogotovo o njezinoj prebogatoj karijeri: 17 individualnih nagrada, 40 klupskih i reprezentativnih medalja (ako je sve to netko dobro izbrojao), 12 klubova iz najjačih svjetskih liga, 2 kontinenta…

Ali, to su na kraju krajeva samo brojke, za biografiju, za sportske almanahe. Samanta, Istrijanka iz Danijela, svoje je prve odbojkaške korake napravila u Pazinu, sa 16 potpisala za Rijeku, potom vrlo brzo preselila u Italiju gdje se igra najbolja odbojka na svijetu, a nakon toga karijera je otišla strelovito u visine.

Ovo su danas pak njezina razmišljanja o počecima kada su samo malobrojni znali da je rođena nova hrvatska odbojkaška zvijezda. Seniorskoj reprezentaciji priključila se još 2009. godine.

“Naravno da se sjećam tog perioda. Za seniorsku reprezentaciju prvi put sam zaigrala 2009. godine. Prvi put me pozvala Irina Kirilova, tadašnja izbornica, ja sam tada još uvijek igrala na poziciji srednjeg blokera.

Bila sam jako mlada i mislim da tada nisam ni mogla potpuno shvatiti što taj trenutak znači i koliko će reprezentacija obilježiti moj život. Bila sam uzbuđena, ponosna, možda i malo impresionirana svime oko sebe.

Danas, kada pogledam unatrag, shvaćam da sam praktički odrasla u toj reprezentaciji. Klubovi i zemlje su se mijenjali, ali hrvatski dres svih tih godina ostao je nešto moje.”

 

Foto: PRESS

Ulazak u seniorsku reprezentaciju značio je i dolazak među tada već etablirane, poznate i priznate hrvatske igračice.

“Kada kao mlada odbojkašica dođeš među igračice koje već imaju veliko iskustvo i ozbiljne karijere, normalno je da ih gledaš s određenim respektom. Za mene je to bila ogromna škola.

Mogla sam gledati kako pristupaju utakmicama i što znači biti profesionalac na toj razini. Mislim da mlada igračica puno toga nauči upravo promatrajući starije i iskusnije suigračice, čak i onda kada toga u tom trenutku nije niti svjesna.”

U svojoj dugoj reprezentativnoj karijeri teško joj je izdvojiti samo jednu utakmicu.

“Za reprezentaciju sam prvi put zaigrala 2009. godine i iza mene je petnaestak godina praktički neprekidnih reprezentativnih ljeta. Teško mi je izdvojiti samo jednu utakmicu, jer ih je bilo jako puno, i svaka generacija nosi neke svoje uspomene.

Posebno pamtim trenutak kada smo izborile plasman u VNL jer smo time došle na samu svjetsku razinu odbojke. Također i jednu utakmicu iz mojih samih početaka s reprezentacijom, kada smo pobijedile favoriziranu Nizozemsku na Europskom prvenstvu sada već davne 2013. godine.

A emotivno mi je možda najviše ostala posljednja utakmica i intoniranje himne prije nje, kada znaš da je posljednji puta slušaš u hrvatskom dresu.”

 

Foto: PRESS

Najviše stresa tijekom karijere pričinjavale su joj situacije u kojima tijelo više nije moglo pratiti ono što je glava željela.

“Najviše su me stresirale situacije u kojima tijelo više nije moglo pratiti ono što je glava željela. Dok si mlad misliš da možeš sve, i preko puno toga jednostavno prijeđeš. S godinama se ozljede nakupljaju, oporavak traje dulje i počneš shvaćati da ne možeš baš uvijek samo stisnuti zube i nastaviti.

Nakon petnaest godina uzastopnih klupskih sezona i praktički svakog ljeta provedenog s reprezentacijom, uslijedila je i višegodišnja stanka od reprezentativnog dresa.

Nakon petnaest godina uzastopnih klupskih sezona i praktički svakog ljeta provedenog s reprezentacijom, došla sam do trenutka kada tijelo više nije pratilo moju želju.

Ozljede su se godinama nakupljale i morala sam početi razmišljati odgovornije prema sebi. Ta pauza mi nije bila laka. Želja je i dalje bila prisutna, ali ponekad moraš prihvatiti da tijelo ima svoje granice. S vremenom sam naučila da je snaga i znati kada treba stati.”

 

Foto: PRESS

Tijekom karijere nakupilo se i ozljeda, a povratak profesionalnim zadacima nakon svake od njih bio je jedan od najtežih dijelova profesionalnog sporta.

“To je jedan od dijelova profesionalnog sporta koji se izvana najmanje vidi. Vide se utakmice, rezultati, medalje, ali se sati rehabilitacije, oporavka i rada na sebi ne vide. Ponekad se pojavljuje i nesigurnost i pitanje hoćeš li se vratiti na istu razinu. Sve to javnost ne vidi.”

Igrala je, između ostalih velikih klubova, i u Imocco Coneglianu, najboljem klubu na svijetu, kod vrhunskog trenera i našeg bivšeg izbornika Santarellija. To iskustvo za nju je prije svega bilo privilegija.

“Prije svega, bila je privilegija. Nikada to nisam doživljavala kao teret, niti sam osjećala neki poseban pritisak. Odbojku sam oduvijek najviše voljela upravo zbog tog osjećaja natjecanja koji me prati još od djetinjstva, tako da je treme kod mene rijetko bilo.

Imala sam veliku sreću raditi sa Santarellijem i na tome sam mu stvarno zahvalna, jer je puno utjecao na mene, i kao igračicu ali i na moju sportsku zrelost. Iskreno, svakoj bih igračici poželjela da barem jednom u karijeri dobije priliku raditi s njim, a ako već ne s njim, onda barem s nekim trenerom poput njega.

Conegliano ima posebno mjesto u mom srcu.”

 

Foto: PRESS

Kada danas pogleda svoju dosadašnju karijeru, prije svega je ponosna na kontinuitet.

“Ponosna sam prije svega na kontinuitet. Na sve godine u kojima sam igrala na visokoj razini, na klubove, reprezentaciju, trofeje i ljude koje sam upoznala. Posebno sam ponosna što hrvatski dres nikada nisam uzimala zdravo za gotovo.

Naravno da je bilo odluka koje bih danas možda donijela drugačije, ali ne volim previše razmišljati na taj način. Možda bih jedino ranije naučila malo više slušati svoje tijelo, to pokušavam prenijeti i mlađim igračicama, da nauče slušati svoje tijelo.”

Svjesna je da se kraj njezine karijere približava. “Da, vidim kraj karijere, i svjesna sam da je puno bliže nego prije. Ne bih si još stavljala točan datum ispred sebe, jer sport uvijek može nešto promijeniti, ali realno razmišljam da bi nadolazeća sezona mogla biti moja posljednja.”

 

Foto: PRESS

Olimpijske igre ostat će joj neispunjena želja, odnosno san. “Olimpijske igre, to će ostati samo san. Međutim, imala sam priliku igrati u nekim od najvećih klubova, osvojiti velike trofeje, živjeti u različitim zemljama i toliko godina predstavljati Hrvatsku. Puno je više razloga za zahvalnost nego za žaljenje.”

O tome što nakon aktivne karijere još uvijek nema ništa konkretno definirano, ali ima puno želja i ideja.

“Razmišljam, naravno, ali još nemam ništa konkretno definirano. Imam puno želja i ideja, ali iskreno, prva stvar koju želim nakon karijere je malo odmoriti od fiksnog rasporeda, svih mogućih alarma, barem na neko vrijeme, haha.

Kao mlađa sam krenula na Pravni fakultet jer sam se tada vidjela kao pravnica, a danas me dosta intrigira i mogućnost da jednog dana budem menadžerica u odbojci.

Nakon svega što sam prošla kao igračica, znam kroz što sportaš prolazi i voljela bih možda to iskustvo iskoristiti da zaštitim mlađe igračice i pomognem im da imaju najbolje uvjete kroz karijeru.

Imam i neke potpuno drugačije želje, poput polaganja ispita za avion, tako da mislim da će nakon odbojke doći jedno zanimljivo razdoblje u kojem ću napokon imati vremena istražiti što me još veseli.”

 

Foto: PRESS

U idućoj sezoni najvažnije joj je ostati zdrava i odigrati sezonu na razini na kojoj želi.

“Najvažnije mi je da budem zdrava i da mogu odigrati sezonu na razini na kojoj želim. Ostajem u Kini i idem u klub koji se bori za naslov, tako da motivacije sigurno neće nedostajati. Nakon toliko godina i svega što sam prošla, bilo bi stvarno posebno završiti karijeru podizanjem pehara. To bi bila odlična priča i lijep način da zaokružim cijeli svoj sportski put.”

Emotivan je bio nakon utakmice osmine finala EP-a Hrvatske i Srbije spontani zagrljaj u mix-zoni pred brojnim kamerama vas i Tijane Bošković, jedne od najboljih igračica na svijetu, koje je okupljenim novinarima biranim riječima govorila o vama. Tijanu zna jako dugo s terena.

“Tijanu znam jako dugo s terena. Godinama smo igrale jedna protiv druge u različitim klubovima i na velikim natjecanjima, a onda smo u Eczacibasiju imale priliku biti i suigračice. Kroz sve te godine razvilo se veliko međusobno poštovanje.

Ona je velika igračica, ali rekla bih još veća osoba. Zahvalna sam joj na riječima nakon utakmice, značilo mi je to puno u tom emotivnom trenutku.”

 

Foto: PRESS

Kada je riječ o mlađim suigračicama u hrvatskoj reprezentaciji, Fabris vjeruje da Hrvatska ima dostojne nasljednice i odličnu generaciju pred sobom.

“Apsolutno. Mislim da nam dolazi odlična generacija i da u tim djevojkama ima jako puno potencijala. Već sada dosta njih igra u odličnim klubovima i kvalitetnim ligama, što im sigurno može puno pomoći u daljnjem razvoju. Trebaju samo dobiti vrijeme, priliku i povjerenje.

Žao mi je što se ovog ljeta taj potencijal možda nije uspio pokazati i iskoristiti u potpunosti, ali sigurna sam da će, uz dobar i kontinuiran rad, s vremenom doći i rezultati. Poručila bih im da hrvatski dres nikada ne uzimaju zdravo za gotovo.

Neka budu strpljive, vjeruju u sebe i jedna u drugu, i uživaju u tome što imaju priliku predstavljati svoju zemlju. Ja sam svoju posljednju reprezentativnu akciju provela u stvarno predivnom okruženju i zahvalna sam djevojkama na tome. Baš zato odlazim mirna, jer vjerujem da ova reprezentacija ima jako lijepu budućnost.”

'Biti kapetan svoje zemlje dugi niz godina za mene je bila ogromna čast'

U cijeloj toj prebogatoj karijeri surađivala je s brojnim kvalitetnim trenerima, a posebno mjesto zauzimaju Daniele Santarelli i Resato.

“Jako je teško izdvojiti samo jednu osobu nakon toliko godina. Surađivala sam s puno kvalitetnih trenera, Daniele Santarelli mi je ostavio najveći trag sigurno, dvije godine u Imoccu bile su jako važne za moju sportsku zrelost i mnogo sam od njega naučila.Također, u Rusiji sa trenerom Resatom sam imala odlično iskustvo i odnos.”

Jednako teško joj je izdvojiti jednu suigračicu jer su upravo prijateljstva jedno od najvećih bogatstava koje joj je odbojka dala.

“Kada su suigračice u pitanju, tu mi je gotovo nemoguće izdvojiti jednu. Nakon toliko klubova, zemalja i reprezentativnih generacija, upravo su prijateljstva jedno od najvećih bogatstava koje mi je odbojka dala. Na kraju ne pamtiš samo trofeje, nego svlačionice, ljude i sve što smo sve zajedno prošli.”

Za kraj Samanta je zaključila: “Reprezentaciju sam završila kao igračica, ali ne vjerujem da se od nečega što je bilo dio tebe toliki niz godina ikada stvarno možeš oprostiti. Biti kapetan svoje zemlje dugi niz godina za mene je bila ogromna čast i jedna od stvari na koje sam u karijeri jako ponosna.

Nadam se da sam svojim primjerom nešto dobro prenijela i mlađim djevojkama i da su se osjećale da na mene mogu računati.”