Mislim da je svatko od nas bar na kratko osjetio strah od ove lude korone koja nas je sve zatekla nespremne.

Vjerojatno se sjećate da su to prvo bile priče kako negdje u dalekoj Kini hara bolest zbog koje su zatvorili cijeli jedan grad. Naravno, tada su se ovdje širile priče da nije ni čudo što ih je to snašlo kada oni baš i ne brinu o higijeni te jedu sirovo meso svakakvih životinja.

Onda mi još nismo imali pojma koliko će brzo bolest doputovati do nas. Slušali smo o širenju korone i sve nam je zvučalo daleko dok se bolest nije pojavila u Italiji i uzrokovala totalni kolaps. Ljudi zatvoreni u kućama, vojska odvozi mrtve, a brojke se više ne mogu pratiti.

Teorija kaže da će nas vijest više pogoditi proporcionalno tome što nam je bliže. Tako je i bilo, kada smo krenuli čitati priče iz Italije, nije nam više bilo svejedno. E onda se nulti pacijent pojavio i u Hrvatskoj. Malo po malo broj se povećavao, a trgovine su ostale bez dezinfekcijskih sredstva, maski i rukavica.

Panika je stigla i među naše redove, osnovan je krizni stožer i zatvoreni su gradovi. Lica iz kriznog stožera željno smo isčekivali svaki dan kako bi nam objasnili situaciju i dali nam smjernice za dalje. Tada smo ih smatrali herojima, no situacija se brzo promjenila.

Čim smo mi uspjeli shvatiti da se ova bolest lako prenosi, ali da nije baš toliko smrtonosna i da se može izliječiti shvatili smo i da su u stožeru počele političke igre koje traju još uvijek. Mislim da sada već prečesto slušamo njihove političke govore umjesto korisnih savjeta, bolje organizacije i konkretnih planova za budućnost.

Ne znam jeste li čuli, ali jučer je na respiratoru bilo 9 osoba, dok u Hrvatskoj postoji 800 uređaja i planira se kupnja dodatnih. Tko vodi tu političku igru u kojoj se ponovno netko razbacuje sa novcima kojih ionako već sad nema i neće ih bit dovoljno, ja ne znam, ali mogu nagađati i zaključiti kome nekad u budućnosti neću dati svoj glas.