Zanimljivo kako nastane određena špranca življenja- i privatna i ona karijerna.
Po njoj onda živiš ili životariš, kako tko, i držiš se je kao pijan plota.
Kako do šprance dođe, ne znam, ali znam da je sveta.
Na primjer, neki nauče da moraju biti ljuti.
I stalno su- ljuti, srditi.
U bilo koje doba dani i noći, usred tjedna ili vikendom.
Ljuti su pred svima, sve im smeta, sve im je koma, niš' ne valja, ne možeš im udovoljiti ni da hoćeš, glasno o tome progovaraju.
Nije lako s njima. Malo te smeta da vide sve tmurno, i sivo čak i za najsunčanijeg dana.
Onda, tu su pesimisti, slično kao ovo prvo, ali još gore, tvrde neki.
Njima je sve žalosno, tužno i sjetno.
Stalno bi plakali, uvijek su žrtve, tihi, moraš naćulit' uši da čuješ što govore.
Bacaju te u depresiju pa druženje s njima nije najbolja stvar koju možeš napraviti za svoje psihofizičko zdravlje.
Entuzijasti su pak sušta suprostnost.
Biti pored njih puni te energijom, daje ti elana kad ne vjeruješ u sebe, stalno se smiju, kažu neki- i previše, a neki idu korak dalje pa vele da se smiju lažno.
Oni su dobri do jedne točke- kada ti treba iskreno mišljenje, realnost, istina u glavu ne valjaju.
Tu nisu dobri jer njima je sve super duper.
Da ne duljimo- jeste li primjetili kako su naše političke glave preuzele upravo te uloge? I razne druge, naravno.
Pupovac, Grabar Kitarović, Plenković i svako drugo ime na našoj političkoj sceni? Ovi su mi, ne znam pak zašto, prvi pali na pamet.
Ili su im rekli što trebaju biti ili pak su odlučili sami i sad stalno vrte isti film.
Drže se uloge i ne posustaju. Ne zna čovjek više misle li ozbiljno tako ili im to diktira uloga.
Nevjerojatno, ali kada ih upoznate ti ljudi su sušta suprotnost, toliko da vam se baš sviđaju! Čak i Milorad.
Ne uvijek i ne svi dakako, ali iznenađujuće često. Je li vam se to dogodilo već s nekime?
Pa, palo mi je na pamet, ne bi li svi oni bolje kotirali kada bi odbacili te preuzete uloge i bili što jesu?
A, i mi skupa s njima. Što mislite?