Zanimljivo kako nastane određena špranca življenja- i privatna i ona karijerna.

Po njoj onda živiš ili životariš, kako tko, i držiš se je kao pijan plota.

Kako do šprance dođe, ne znam, ali znam da je sveta.

Na primjer, neki nauče da moraju biti ljuti.

I stalno su- ljuti, srditi.

U bilo koje doba dani i noći, usred tjedna ili vikendom.

Ljuti su pred svima, sve im smeta, sve im je koma, niš' ne valja, ne možeš im udovoljiti ni da hoćeš, glasno o tome progovaraju.

Nije lako s njima. Malo te smeta da vide sve tmurno, i sivo čak i za najsunčanijeg dana.

Onda, tu su pesimisti, slično kao ovo prvo, ali još gore, tvrde neki.

Njima je sve žalosno, tužno i sjetno.

Stalno bi plakali, uvijek su žrtve, tihi, moraš naćulit' uši da čuješ što govore.

Bacaju te u depresiju pa druženje s njima nije najbolja stvar koju možeš napraviti za svoje psihofizičko zdravlje.

Entuzijasti su pak sušta suprostnost.

Biti pored njih puni te energijom, daje ti elana kad ne vjeruješ u sebe, stalno se smiju, kažu neki- i previše, a neki idu korak dalje pa vele da se smiju lažno.

Oni su dobri do jedne točke- kada ti treba iskreno mišljenje, realnost, istina u glavu ne valjaju.

Tu nisu dobri jer njima je sve super duper.

Da ne duljimo- jeste li primjetili kako su naše političke glave preuzele upravo te uloge? I razne druge, naravno.

Pupovac, Grabar Kitarović, Plenković i svako drugo ime na našoj političkoj sceni? Ovi su mi, ne znam pak zašto, prvi pali na pamet.

Ili su im rekli što trebaju biti ili pak su odlučili sami i sad stalno vrte isti film.

Drže se uloge i ne posustaju. Ne zna čovjek više misle li ozbiljno tako ili im to diktira uloga.

Nevjerojatno, ali kada ih upoznate ti ljudi su sušta suprotnost, toliko da vam se baš sviđaju! Čak i Milorad.

Ne uvijek i ne svi dakako, ali iznenađujuće često. Je li vam se to dogodilo već s nekime?

Pa, palo mi je na pamet, ne bi li svi oni bolje kotirali kada bi odbacili te preuzete uloge i bili što jesu?

A, i mi skupa s njima. Što mislite?