Priča o Orjani Čačić Momčilović, voditeljici rovinjske ispostave Hitne pomoći koja je u toj ustanovi već punih trideset godina, a objavljenoj prije tjedan dana na portalu IstraIN potaknula je brojne građane ne samo Rovinja već iz svih krajeva da napišu pokoji komentar o doktorici, ali i da joj se mahom jave telefonski.

I dok uvijek, složiti ćete se, postoje kritičari koje neki nazivaju i dežurnima, ovoga puta je izostao i njihov glas. Koliko god u nekom trenutku zbog zdravstvene hitnoće koja zadesi čovjeka reakcija prema zdravstvenim djelatnicima bude nagla, često se upire prstom na krivce i ukazuje kako je „moglo bolje“, hladne glave će malo tko reći da zdravstveni djelatnici nisu dali sve od sebe.

HITNA ILI TAKSI SLUŽBA? 

Kako doktorica Čačić Momčilović kaže- „najviše me boli kada kažu da smo ih prevezli do Pule.“ Izjava je to koja minorizira ovu struku, instituciju, kao i rad svih djelatnika Hitne pomoći i pretvara ih u običan taksi servis u očima javnosti. A oni to nisu.

Oni su TIM 1 koji se sastoji od jednog liječnika, medicinske sestre i vozača. Trojka o kojoj ovisi nečiji život.

Svatko od njih mora znati barem osnove onog drugog. Vozač Hitne pomoći si ne može dopustiti da ne zna oživljavanje osobe. Odgovornost vozača Hitne pomoći je da pod pritiskom od životne važnosti preveze pacijenta i kolege do najbliže bolnice ili da dođe do njegove kućne adrese što na prvu izgleda kao jednostavan zadatak, ali on to nije jer ljudi danas žive na svakojakim adresama, kućama bez broja, ilegalnim kućama bez naznačene ulice, ili u najboljem slučaju oznakom bb.

Doći do pacijenta u nuždi teže je nego što izgleda pa je to jedan od razloga zašto se iz rovinjske Hitne, kao i njihovi kolege, zalažu da se svaka kuća ili stambena jedinica vidljivo označi kućnim brojem.

U prijedloge za poboljšanje sustava zaštite i spašavanja, upućene na adresu gradskog poglavarstva, uvršeno je i označavanje putokazima prilaz plažama i kampovima, ali i da se vodi računa o obavještavanju zbog aktualnih radova obnove i sanacija prometnica koji priječe put hitnom prolasku vozilu Hitne.

U Hitnoj pak, prometnice i svakodnevna događanja gledaju potpuno drukčijim očima od svih nas koji nismo u njihovom TIM-u.

Zato je molba išla i za izgradnju biciklističkih staza jer su upravo biciklisti znajačajan udio u prometnim nesrećama. A prepreke njihovom žurnom djelovanju jesu i rampe pa je sugestija da se postave one „pametne“ koje prepoznaju registraciju žurnih vozila.

Danas se događa da ključevi rampi značajno usporavaju dolazak mjesto na intervencije, odnosno u slučaju kada dolazi tim iz druge ispostve, nemaju ključ i mora se pozvati policija kako bi otključali rampu, obrazlaže doktorica Čačić Momčilović.

Sve u svemu, nebrojeno je okolnosti koje produžuju vrijeme dolaska na mjesto nužde. Ipak, najveća je pogreška pojedinaca zvati Hitnu radi nehitne situacije ne bi li ih „prebacili“ do Pule. Taj 30-minutni izlet može nekom drugom značiti život.

Jer, ako se u tom trenutku u gradu i okolici dogodi nesretan slučaj iz rovinjske ispostave nema tko izaći na teren pa se upućuje tim druge najbliže i slobodne ispostave.

ZNAMO LI SI POMOĆI SAMI?

Hitnoća je relativna stvar. Krv iz nosa zna biti zastrašujuća, ali nije hitna, kaže doktorica Čačić Momčilović.

A upravo se s tom zdravstvenom poteškoćom pacijenti nerijetko znaju pojaviti na vratima Hitne pomoći. Da bi se takve stvari izbjegle, svaka bi osoba trebala poznavati osnove reagiranja u kriznoj situaciji, odnosno kako si „na prvu“ sam pomoći.

To zna i doktorica pa samoinicijativno organizira besplatne tečajeve. Oni su usmjereni na cjelokupnu javnost, često demonstrira akcije spašavanja učenicima, građanima na trgu, ali i ljudima iz struke kako bi osvježili svoje znanje.

Neki se odazovu, no uglavnom i češće taj interes ostaje jednostran pa čak i ako se radi o kolegama iz Doma zdravlja preko puta, kaže doktorica. Što je razlog tomu, teško je sada reći, možda da i to objasnimo uljuljkanošću u udobnost rutine i osmosatnog radnog vremena.