PRENKA: GLAZBENA TERAPIJA još nije sustavno priznata iako je GLAZBA JEDINO ŠTO NAS SPAJA i kad nam je sve oduzeto
Andrea Prenka pulska je glazbena terapeutkinja koja za svoju profesiju kaže kako je to terapijska praksa u kojoj, naravno, sudjeluju klijent i terapeut kao i u svakoj drugoj.
No, ovdje postoji i dodatni medij, a to je glazba.
„Svaka seansa započinje tako da terapeut dočekuje klijenta u prostoriji u kojoj na raspolaganju imaju razne instrumente. Oni mogu biti posvuda u prostoru; na podu, na stolu i na policama... Kad klijent uđe, svira pozdravna pjesma. Ona je tu kako bi mu, odmah na početku, dala određeni osjećaj sigurnosti, topline i podrške. Zatim, u pravilu, slijedi glazbena improvizacija koja može bit strukturirana, ali i ne mora. Ako je nestrukturirana, tada glazbene instrumente sviramo kako nam dođe. U suprotnom, terapeut zadaje neku određenu temu koju zajedno sviramo. U tu svrhu nije potrebno nikakvo glazbeno predznanje. Ono što je bitno je izražavanje, a prilikom glazbene improvizacije naš mozak ima svoje doživljaje nakon kojih je obavezan razgovor o toj improvizaciji.“, pojašnjava Prenka.
Terapija ponekad uključuje i pisanje pjesama ali i kombiniranje različitih umjetničkih izraza: likovnih, plesnih, scenskih i mnogih drugih.
Prenka kaže kako je glazbena terapaija u Americi postala popularna još šezdesetih godina prošlog stoljeća.
Ona je, naime, završila osnovnu i srednju glazbenu školu. Studirala je glazbenu pedagogiju u Puli gdje je i magistrirala.
„Kad smo na četvrtoj godini išli na praksu po školama bilo mi je žao vidjeti kako nema baš previše mjesta za kreativnost ni za osobni napredak. Shvatila sam da bi trebala raditi nešto malo drugačije, a vezano uz glazbu. Završila sam tada trogodišnji studij glazbene terapije u Sloveniji. Radila sam u Ljubljani na onkologiji, u Dnevnom centru za rehabilitaciju u Puli, a onda i u jednom pulskom domu za starije osobe s psihičkim problemima. Moja profesija još nije u potpunosti i sustavno prepoznata ali sam na koncu ipak otvorila obrt uz pomoć sredstava za samozapošljavanje. Imam podršku pulskog Doma za nezbrinutu djecu i sad radim s njima.“, veli nam Andrea.
Naglašava kako je individualnost uvijek najvažnija. Aktivna glazbena terapija je, već opisana, glazbena improvizacija, dok je receptivna glazbena terapija slušanje glazbe s određenim terapijskim ciljevima. Koriste se i vođene imaginacije za vrijeme slušanja. Tada se stvaraju slike koje se kasnije opisuju.
„U Zagrebu ima klinika gdje se koristi receptivna glazbena terapija. Nažalost, takvih mjesta ima malo. Glazbena kultura je, nekad, bila zastupljena dva sata tjedno u osnovnim školama, a sada se svela na tek jedan sat tjedno što nije dovoljno. A i trudnice bi trebale slušati glazbu već u to doba jer sad sasvim sigurno znamo kako fetus reagira na glazbene podražaje i na majčin glas. Također, kad majka sluša glazbu koju voli i koja ju usrećuje, to će utjecati i na bebu i njezino raspoloženje.“, zaključuje Andrea.
Ono što je važno reći za kraj: ne smijemo slušati na silu glazbu koja nam ne paše.
Sada, nakon prvog lockdowna, jasno nam je koliko nas je glazba povezivala. Baš poput afričkih plemena koja njeguju glazbu i ples, tako smo i mi u trenucima kad nam je sve bilo oduzeto uživali u zajedničkim glazbenim susretima, pa makar po vlastitim balkonima i prozorima.
Ostavite komentar