HRABRA I PLEMENITA ŽENA IZ ROVINJA Mirjana Kmačić Pellizzer - ponos svoga grada

Svestranu Mirjanu Kmačić Pellizzer malo tko u Rovinju ne poznaje. Nekome će prvo pasti na pamet da je vlasnica jednog od najpoznatijih restorana "Puntulina" u rovinjskoj starogradskoj jezgri, drugi pak Mirjanu povezuju s Društvom osoba s invaliditetom Grada Rovinja u kojem je dugi niz godina obnašala dužnost predsjednice, a sada dopredsjednice.

Mirjana je supruga i majka troje djece, ali i hrabra i izdržljiva žena, maratonka koja novac koji zaradi trčeći na velikim maratonima daruje siromašnoj djeci diljem svijeta plaćajući im hranu, školovanje ili skupe operacije koje spašavaju živote.

U ugodnom razgovoru prisjetile smo se njezinih avantura, trčanja na Novom Zelandu, ulicama New Yorka, Kinom, Čileom, Antarktikom, Saharom, Libijom, Egiptom i nizom drugih zemalja svih kontinenata.

Tamo je, već po običaju otišla na zanimljivu utrku koja je, kako i sama kaže, bila najteža u njenoj trkačkoj karijeri. Ako tako kaže, onda znajte da ruta stvarno bila teška, jer se iza Mirjane krije višegodišnje iskustvo trčanja po raznoraznim dijelovima svijeta, u svako doba dana i noći.

"Oduvijek sam htjela istraživati daleke zemlje i onda se je pružila prilika za ekstremnu utrku na 250 kilometara u pet dana, Racing The Planet na Novom Zelandu", rekla je Mirjana.

Na ovakvim je utrkama već imala prilike sudjelovati, posljednji put prije tri godine kada je to trebala biti posljednja iako, sada vidimo, tako nije bilo. "Novi Zeland i humanitarni cilj su me naveli da se opet u to upustim", rekla je Mirjana koja je svoju trkačku karijeru započela nakon smrti oca, kada je imala 42 godine.

"Put je bio dugačak, a Novi Zeland je predivan iako posljednjih godina stalno imam onaj - ali", rekla je. "Da bi otkrio prirodne ljepote ne treba ići do Novog Zelanda jer ih imamo ovdje u Hrvatskoj, zaista se naša zemlja može usporediti s bilo kojom drugom po tom pitanju".

Ipak, u zemlji gdje na jednog čovjeka dolazi čak devet ovaca, najviše su joj se svidjele prirodne ljepote i ljudi koji su za razliku od Europljana puno opušteniji. "Mi smo opterećeni, a oni kao da su u većoj vezi s prirodom, a manje s politikom i televizijom", rekla je Mirjana.

Za utrku se nije pripremala i unatoč tom saznanju i činjenici o dugotrajnom letu i vremenskoj razlici, priznaje da je to njezina najteža utrka ikada.

"Utrka je bila opasna i ekstremna, a puno je sudionika odustalo već prvoga dana dok sam se ja vodila humanitarnim ciljem misleći: ako odustanem od utrke, kako je onim majkama koje odustanu od borbe za svoju djecu?", rekla je Mirjana Kmačić Pellizzer koja je već nekoliko godina uključena u projekt Donne in Rosa. Riječ je o grupi šest žena koje trče za djecu oboljele od leukemije.

U dvjesto kilometara utrke trčala su se četiri maratona po nešto više od 40 kilometara, jedan dan 80 kilometara, a posljednji dan svi zajedno 15 kilometra. Bilo nas je preko 200 na startu, a završilo nas je 106", otkrila je. Utrka je bila na vrijeme, a tko ga nije ispoštovao, bio je diskvalificiran.

Jedna je odluka 'pala' na cilju, a to je ona da ubuduće neće trčati ekstremne utrke već samo one iz gušta, u humanitarne svrhe i bez takmičenja. A takvih u njenom životu već ima.

Mirjana je nekadašnja dugogodišnja predsjednica, a sada zamjenica predsjednice Društva osoba s invaliditetom Grada Rovinja, kojem se, baš kao i svemu čega se dohvati, strastveno posvetila.

Ostavite komentar