Princ Petar iz Supertalenta otkrio nam je MUČNE DETALJE O SMRTNOJ KAZNI I MALTRETIRANJU

Petar Dugandžić iz Radišića kod Ljubuškog, koji već dugo vremena živi i radi u Istri – što u Rovinju, što u Grožnjanu i Fažani, poznatiji je pod umjetničkim imenom Princ Petar 23.

Mogli bismo ga od milja zvati i Sveti Petar u šumi, budući da želi živjeti u šumi i njegovati pčele koje toliko voli i koje često koristi kao simbole u svojoj umjetnosti.

Nedavno je oduševio nastupom na Supertalentu na kojem je imao performans izlaženja iz jajeta koji simbolizira ponovno rođenje.

Tamo je i spomenuo svoju nesretnu sudbinu u inozemstvu, kada je bio osuđen na smrtnu kaznu, a mi smo ga tim povodom intervjuirali i saznali nešto više.

Čestitke na prolasku dalje u Supertalentu! Što ste svojim nastupom, “ponovnim rođenjem” htjeli reći?

Što se tiče nastupa i cijele te ideje oko zlatnog jajeta na Supertalentu, to je priča ponovnog rođenja koju sam prvi put ispričao u Puli na svojoj izložbi “Izgubljeni Miraz 8/23 Placenta” 23. studenog prošle godine u Rojcu.

Htio sam reći ili ukazujem na činjenicu da je istina kad kažu što te ne ubije to te ojača, kako se kaže, i da je u suštini lakše se ponovo roditi nego neke stvari prebroditi.

S tom se izjavom osvrćem na sve neugodne i nezgodne situacije koja sam eto na žalost morao iskusiti na vlastitoj koži kroz odrastanje, od djetinjstva pa do dana današnjeg.

Foto: Miranda Legović

U kojoj se vrsti umjetnosti najbolje osjećate i zašto?

To je teško reći kad ja tako jako volim istraživati, izmišljati i kreirati svoju umjetnost u svim smjerovima.

Umjetnost i jest sloboda kreacije i inovativnosti koja proizađe iz nekog spleta okolnosti i genijalnosti u nečem neobičnom kakav i sam jesam, kako i kao umjetnik djelujem.

Od 3. godine života crtkaram nešto, a danas se aktivno bavim slikanjem i oslikavanjem, pola života pišem, prvo su to bili dnevnici pa leksikoni pa memoari pa sad ozbiljni spisi, ali eto to što pričam o slobodi u stvaranju najviše osjetim u pokretu, plesu i igri između tijela i zvuka koje se odvija u tom trenutku kad izvodim svoje performanse.

Vole me svrstati u performere kad stručno pričaju o meni moje kolege i spadam u grupu umjetnika koji uvijek ostavi jak dojam na publiku s performansima i uvijek je bilo interesantno i lijepo prihvaćeno od publike i tu me uglavnom usmjeravaju kritikama i savjetima kad sam ja na tapeti komentiranja.

Tako da se u konačnici jako dobro osjećam i snalazim u ulozi umjetnika općenito, to sam ja.

Foto: Miranda Legović

Spomenuli ste da Vam je igrom slučaja propisana smrtna kazna u inozemstvu te da su Vam pomogli novčano ljudi iz Istre i šire Hrvatske. Gdje ste to bili i kako to Vas je zatekla tako stravična kazna?

Ta priča je naravno jako kompleksna i uključuje jako puno detalja i ljudi, ali da, u jednom trenutku cijele te tužne priče meni je bilo rečeno potiho da postoji mogućnost smrtne kazne, no kasnije se ispostavilo da je sve to bila prevara da se meni uzme neki novac koji ja ni nemam jer novac s kojim sam ja primorano platio neku svoju slobodu je trebao da me sigurno dovede u Hrvatsku.

Završio sam u zatvoru da nitko nije ni znao jer je nažalost takav slijed situacija bio kakav je bio.

Traumatičan i tužan nažalost, ali škola i razumijevanje ovozemaljskog mi je puno jasnije recimo jer se osvrćem na cijelu situaciju ipak kako umjetnik koji svjesno gleda na vrijeme i gradim svoju karijeru godinama korak po korak, ponekad sam u suradnji drugih genijalaca i kolega umjetnika.

Foto: Petar Dugandžić

Jesu li vlasti tamo shvatile da ste nevini ili su Vam samo bili potrebni novci da se “izvučete”?

Pa iskreno to bi valjalo pročešljati jer ja nikad nisam dobio neke dokumente na engleskom, a oni što su me vodili kroz proces su me izgleda varali, zastrašivali, iskoristili i na kraju ugrozili još jače od svega prije što se tu izdogađalo.

Zato čekam tu skoru budućnost da ispričam cijelu priču baš onako kako treba biti ispričana - u detalje s dokazima i činjenicama.

Dugujem to ljudima koji su tada bili dio cijele akcije spašavanja, slanja novca i uopće samog lociranja mene, a dugujem to i samom sebi kao umjetniku da i tu tužnu priču ne zaboravim nego prigrlim i pretvorim u nešto ljepše od tužnih sjećanja.

Tko vas je tukao i izgladnjivao? Kako to iskustvo utječe na čovjeka koji ste danas?

To je jedan od strašnijih detalja cijele priče, ali prije same zatvorske kazne sam bio izložen 2 puta ozbiljnom cipelarenju od strane njihovih nadležnih lica, a drugi je slučaj kad su me ostavili u samici 3 dana u džungli praktički i sav taj period je bio čisti užas i horor.

No mene je to u konačnici izgradilo u jednog umjetnika koji nema problema pričati o tome od kud proizlazi ta umjetnost, a proizlazi iz situacija koje sam živio i koje ostavljaju trag. Hrabrost je opasna, ali sloboda se osvaja.

Zato sam se uhvatio malo i teme nasilja u stvaranju jer nije sve tako šareno i nije da pravdu vidimo na svakom koraku.

Foto br.1: Romeo Rioverde, foto br. 2: Miranda Legović

Što biste ostvarili pobjedom na Supertalentu i kakvi su Vam planovi za budućnost?

Kad bih pobijedio sigurno bi novac potrošio na kupnju neke šume i posvetio se istraživanju pčela maksimalno.

Planovi za budućnost su mi da sad evo, kao i svake godine, 23. studenog odradim svoju samostalnu izložbu, ove godine je 9. po redu od 23, bit će u Srbiji i tematika su mi ove godine maske, a prošle je bilo to zlatno jaje i novo rođenje.

Imam uvijek aktualne neke umjetničke izlete, ali valjalo bi u skorije vrijeme izbaciti koju knjigu i možda opet naslikati najveću sliku na svijetu…Vidjet ćemo, ali sigurno da sam tu i da radim konstantno i djelujem gdje stignem, gradim i planiram za bolju budućnost.

Naslovna fotografija: Alessio Cakic

Ostavite komentar