Zašto ne želimo živjeti na Mjesecu (barem ne još)?

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća dvanaest muškaraca imalo je prigodu hodati po Mjesečevoj prašini, regolitu. Prošlo je više od šezdeset godina otkako tamo nije bilo ljudske stope, a proći će još vremena do novih ljudskih koraka regolitom. Pa kako je tamo, bismo li željeli živjeti na Mjesecu?

Prvo, Mjesec je znatno, znatno manji od Zemlje. Drugo, Mjesec nema atmosferu. Treće, sami na Mjesecu značilo bi su prvi ljudi udaljeni 356.000km – 406.000km, zatreba li nam rezervna žarulja ona može stići s Zemlje za par mjeseci, u najboljem slučaju.

Mjesečeva gravitacija šest je puta manja nego Zemaljska, hodanje kao takvo nije moguće, jedino nekakvo skakutanje dolazi u obzir. Dan i noć zajedno traju više od dvadeset i sedam Zemaljskih dana. U prijevodu jurarnje ispijanje kave traje danima… Nema zraka, nema biljaka, nema mora ni rijeka, nema životinja, nema krijesnica ni zrikavaca, nema vjetra ni kiše. Nema ničeg nama prijaznog.

Mjesec je mrtav, sterilan svijet, neprijateljski raspoložen prema svemu što se nalazi ili dolazi na njega. Paklene vrućine danju nisu ništa bolje od antipodskih hladnoća noću. Tisuće dana u sibiru ili sedmi krugovi pakla - bezazleni su prema Mjesečevoj svakodnevnici.

Mjesec je smrtonosno mjesto, ubit će svakog tko tamo dođe. Možda ne baš odmah, ali na prvoj pogrešci – hoće. Strašnije od toga je što ima desetine, stotine načina kako da ostvari svoj naum.

Marino Tumpić

Vakuum će nam istrgnuti zrak iz pluća. Tjelesne tekućine provrijet će “prema van”. Radijacija sa Sunca i iz dalekog svemira razorit će naše gradbene stanice u cijelom tijelu. Regolitna prašina je toliko sitna da na Zemlji uz svu pomoć tehnike ne možemo napraviti išta tome nalik! Ona će izgrebati i metal i dijamante. Proći će kroz ama baš svaki vid zaštite, prolazi kroz svemirsko odijelo. Ulazi u svaki mogući procjep, ne postoji brtva koja nas može zaštititi od prodora iste.

Dospije li (a hoće) u naša pluća pretvoriti će ih u bezličnu, beskorisnu, iskidanu krvavu smjesu. Otresanje Mjesečeve prašine s golih ruku prouzročiti će bol i efekt znatno gori nego da se manijakalno grebemo brusnim papirom. Svaki korak, svaki udah, svaka nesmotrenost, pogreška na Mjesecu smrtonosni je rizik.

Lista nabrajanja Mjesečevih neprijateljskih namjera bila bi duža od svih “fora” horor filmova koje smo gledali. Ni to ne bi bilo dosta! Jednom, kada bi nas dokrajčio ostali bismo takvi desecima godina, stoljećima. Tako da se onima koji dođu nakon nas zaledi krv u žilama pri pogledu na našu sudbu.

Marino Tumpić

Mjesec nije svijet u kojem teku med i mlijeko. No, imamo jedno oružje kojime jesmo, a i ponovo ćemo, pobijediti naš prirodni satelit. To se oružje naziva Um homo sapiensa! Mali je problem što posvuda oko nas osjećamo nedostatak istog.

Ovdje na Zemlji, ne pozabimo uživati s dragom osobom ili osobama pod svjetlošću Mjesečine. Mjesec je opasan i dalek, no tamo smo stigli. U svakodnevnom životu neke nam se stvari čine nedostižne, sve dok ih ne dostignemo i prestignemo.

Primjerice, prije dvije, tri godine datum 07.07.2025. činio se krajnje neizvjestan i dalek. I bio je! Danas smo već u osmom danu srpnja mjeseca 2025.

Mi ljudi možemo i više nego što mislimo, potrebno je poželjeti i napraviti. Tada i nemoguće postaje moguće. Baš će tako naši potomci Mjesec pretvoriti u svoju ugodnu životnu oazu.