INTERVJU Sandra Böhm: Sanjam velike operne uloge, ali želim graditi put korak po korak

Grofica Marica opereta je u tri čina mađarskoga skladatelja Emmericha Kálmána, praizvedena 1924. godine u Theater an der Wien, a na scenu Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu 14. Veljače 2026. ponovno je dovedena zahvaljujući vodstvu komornog opernog kazališta Opera b.b.

Budući da je ovo djelo već dulje prisutno na repertoaru, većinu postave činili su izvođači koji su svoje uloge već ranije tumačili.

Među njima su ovoga puta bili Lidija Horvat Dunjko kao Grofica Marica, Ronald Braus kao Barun Koloman Župan, Matic Zakonjšek kao Grof Tassilo Endrödy – Wittenburg, Nenad Tudaković kao Knez Morescu, Dragomir Populescu, Dorian Stipčić kao Karl Stephan Liebenberg, Zvonimir Ivanović kao Čekko, Beti Lučić kao Kneginja Božena Cuddenstein zu Chlumetz, Marinko Leš kao Wurzinger te Blanka Tkalčić kao Manja.

Međutim, u jednoj se ulozi predstavilo i novo ime – ulogu Lize, sestre osiromašenoga grofa Tassila Endrödyja, debitantski je tumačila Sandra Böhm, nekadašnja učenica Glazbene škole Slavonski Brod, danas studentica diplomskog studija Solo pjevanja na Muzičkoj akademiji u Puli.

Oni koji je ne poznaju vjerojatno bi zaključili kako se odlično snašla u svojoj debitantskoj ulozi. No, oni koji su je upoznali puno prije nego što je ona upoznala kazališne daske, lako će u mladoj, vedroj i lepršavoj Lizi prepoznati odjeke njezina vlastitog karaktera.

Promatrajući je na sceni, moglo se jasno uočiti kako je Sandra, unatoč mladosti i još uvijek skromnom scenskom iskustvu – ili možda upravo zahvaljujući toj svježini – ulozi pristupila ozbiljno, predano i profesionalno.

Svaki je glumački postupak bio promišljen i precizno oblikovan, no unatoč toj jasnoći izvedbe njezino je tumačenje zadržalo dojam lakoće i neposrednosti.

Foto: IstraIN/Privatna arhiva

Čini se da je prirodna bliskost s likom Lize Sandrinoj interpretaciji podarila dodatnu uvjerljivost i spontani scenski izraz. Izvrsna dikcija, iznenađujuće voluminozan i gotovo besprijekorna intonacijska preciznost dodatno su zaokružili ovaj vrlo uspješan debitantski nastup.

Sandrinim kazališnim debijem započelo je novo poglavlje njezina umjetničkog puta, a boja i nosivost njezina glasa već sada upućuju na potencijal za razvoj prema spinto repertoaru.

U razgovoru sa Sandrom, mlada umjetnica sama se predstavlja i govori o svom umjetničkom putu te iskustvu svoga kazališnog debija.

Budući da se poznajemo iz vremena kada smo obje radile svoje prve glazbene korake, htjela bih se vratiti nekoliko godina unazad. Nakon što si maturirala u Glazbenoj školi Slavonski Brod, na Muzičkoj akademiji u Puli studirala si u klasi Marije Kuhar Šoše i Lidije Horvat Dunjko. Iako se radi o dva velika imena hrvatske operne scene, promjena mentora u ranoj fazi pjevačkog razvoja može biti izazovna, ali i poticajna – kako si ti doživjela taj prijelaz i na koji način je on oblikovao tvoj put?

Tako je. Muzičku akademiju u Puli upisala sam u klasi Marije Kuhar Šoše, a u klasu profesorice Lidije Horvat Dunjko došla sam na svojoj trećoj godini studija. S promjenom mentora susrela sam se još u srednjoj školi, tako da mi taj proces nije bio stran.

Naravno, svaka promjena nosi određene izazove, ali često donese i mnogo pozitivnih pomaka i novih perspektiva.

Od obje profesorice dobila sam ono najbolje što sam mogla, a i danas svakodnevno učim i nadograđujem svoje znanje.

Budući da obje pripadaju istoj pjevačkoj školi, prijelaz nije donio veće prepreke u savladavanju tehnike, nego je zapravo omogućio da dodatno produbim i učvrstim temelje na kojima gradim svoj glas.

Sve što sam tijekom školovanja dobila od svojih profesora danas povezujem u jednu cjelinu i tako postupno gradim vlastitu pjevačku tehniku i umjetnički izraz. Sretna sam što sam imala, i još uvijek imam, priliku raditi s divnim profesorima i mentorima, a njihovim se savjetima i malim pjevačkim „trikovima“ često vraćam u svakodnevnom radu.

Možeš li danas, kada gledaš unazad, razlučiti čemu te koja mentorica podučila?

Puno sam dobila od obje profesorice. Iskreno, teško mi je razlučiti tko me čemu točno podučio jer se sve što naučim s vremenom stapa u jedno veliko znanje i predanost onome što radim.

Nisu u pitanju samo savjeti o pjevanju, nego i o svakodnevnom životu, kao i o životu na sceni uz glazbu. Zapravo, od svih ljudi oko sebe – ne samo profesora, nego i prijatelja i kolega – uvijek dobijem neki savjet, iskustvo ili znanje koje nosim dalje sa sobom.

Upravo kroz takvu razmjenu i različita iskustva najviše se uči i raste, i kao umjetnik i kao osoba.

Zato mi je uvijek posebno drago surađivati s različitim ljudima i učiti kroz svaki novi susret i projekt.

Dosada si u projektima Muzičke akademije u Puli nastupila u Purcellovoj Didoni i Eneji i Donizettijevoj Riti, a danas razgovaramo o Grofici Marici, od čije nas praizvedbe dijeli svega stotinjak godina. Sva ova tri naslova stilski su vrlo različita. Kako prilagođavaš svoj pristup i osjećaš li da si već definirala svoj „fach“?

Volim istraživati i pjevati različite stilove. Mislim da je to jako važno u mojim godinama jer treba naučiti snalaziti se u različitoj glazbi i stilovima. Ne znači da će svi oni jednog dana biti moj put, ali važno je poznavati literaturu i naučiti pjevati u skladu sa stilom i razdobljem iz kojeg dolazi.

Smatram da se još uvijek ne trebam stavljati u okvire i kalupe jer se moj glas još uvijek razvija.

Trudim se dati svom tijelu i glasu dovoljno prostora i vremena da se razvijaju što prirodnije.

Koje su uloge u kojima bi se u budućnosti voljela ostvariti, s obzirom na tamniju lirsku boju tvoga glasa i jasan potencijal za spinto-repertoar?

S obzirom na trenutačnu boju i težinu glasa, privlače me uloge koje nose određenu emocionalnu dubinu, uloge za nešto tamniji glas u koji se moj možda razvija. Voljela bih jednog dana pjevati Jelenu ili Mimì, a kasnije možda i neke zahtjevnije spinto uloge.

Ipak, jednako tako volim likove koji imaju vedrinu i šarm jer i to osjećam kao važan dio sebe koji ne želim zapostaviti.

Foto: IstraIN/Privatna arhiva

Reci mi nešto o svom debiju u HNK Varaždin. Kako se dogodila ova suradnja i jesi li zadovoljna nastupom?

S gospodinom Ronaldom Brausom, umjetničkim voditeljem Opere b.b., imala sam priliku lijepo surađivati i ranije, u sklopu Rovinj Art&More festivala te kroz suradnju sa zborom KUD SAC Lino Mariani.

Upravo je zahvaljujući toj suradnji uslijedio i poziv da nastupim u ulozi Lize na valentinovskoj predstavi operete Grofica Marica u Varaždinu, na čemu sam neizmjerno sretna i zahvalna.

Više sam nego zadovoljna svojim nastupom - sve je prošlo upravo onako kako sam priželjkivala. Posebno sam uživala u radu s novim i starim kolegama, dirigentom Igorom Vlajnićem te redateljem Dejanom Jakovljevićem. Radna atmosfera bila je izuzetno poticajna, a cijeli proces ispunjen lijepom energijom i zajedničkim entuzijazmom.

Posebnu radost donijela mi je činjenica da sam svoj kazališni debi ostvarila upravo uz svoju profesoricu i mentoricu, red. prof. art. Lidiju Horvat-Dunjko, s kojom sam dijelila pozornicu. To je iskustvo cijelom događaju dalo dodatnu emocionalnu vrijednost.

Sve zajedno bilo je posebno, gotovo pomalo bajkovito, i vjerujem da ću ovaj nastup pamtiti kao jednu od onih važnih i dragocjenih prekretnica na svom umjetničkom putu.

Drago mi je da je upravo ova uloga bila moj prvi kazališni debi i nadam se da je to tek početak mnogih novih susreta s publikom na kazališnoj pozornici.

Liza je u mnogočemu slična tebi – mlada, vedra i lepršava, a tvoja interpretacija djeluje vrlo prirodno – kako u glumačkom, tako i u vokalnom izrazu. Koliko ti je taj lik osobno blizak i jesi li se u njemu na neki način pronašla?

Na početku nisam mislila da ću se odmah pronaći u toj ulozi, vjerojatno zato što se zbog nepoznate situacije nisam uspjela dovoljno opustiti. Gluma, govor i ples na ovakav način na sceni za mene su bili novo iskustvo i pravi izazov.

No s vremenom, pa i na samom nastupu, shvatila sam da se najbolja gluma zapravo krije u iskrenosti izražavanja. Tako sam se najviše i opustila i prepustila umjetnosti.

Što sam iskrenije i prirodnije iznosila tekst i glumu, to je sve bilo bolje. Tako da, na kraju mogu reći da mi je uloga Lize zapravo jako bliska.

Uspjela sam se uz nju opustiti i biti svoja na sceni. Uživala sam u svakom pokretu, otpjevanoj noti i izrazu.

Foto: IstraIN/Privatna arhiva

Sada kada si zakoračila u kazalište izvan studentskih projekata, koji dio složenog procesa nastanka operne predstave čini najizazovnijim, a kojemu pristupaš s najvećom lakoćom?

Mislim da mi je najizazovniji početak rada na djelu i samoj ulozi. Dok se ne pronađe cjelina i smisao, sve je pomalo nepoznato. Kada se to posloži, dalje sve ide puno lakše.

Ovog puta mi je najzahtjevniji bio govorni dio na sceni, ali vjerujem da mi je rad na Lizi pomogao da i u tome napravim korak naprijed. Najdraži dio mi je svakako sam nastup izlazak na scenu i osjećaj odgovornosti da publici donesem najbolje od sebe i pružim im lijep doživljaj.

U tom trenutku se i ja opustim, dam sve od sebe i sve nekako postane lako. Poseban je osjećaj kada se ta energija vrati natrag iz publike.

Koji su tvoji planovi nakon diplome? Velike operne uloge često su san mladih pjevača, ali postoje li možda i neki drugi snovi ili planovi kojima se veseliš?

Naravno da sanjam o velikim ulogama i kazališnim kućama, ali želim svoj put graditi postupno i promišljeno. Tek ulazim u ovaj predivan svijet opere i uzbuđena sam zbog svega što dolazi.

Kakav god na kraju bio moj put, dok god je u glazbi, znam da ću biti sretna.

Mlada, predana i skromna, Sandra Böhm već je svojim debitantskim nastupom ostavila snažan dojam, a inicijativa Opere b.b. da u svoje projekte uključi mlade pjevače pokazuje koliko takvi angažmani mogu biti plodonosni – i za pojedinca i za kazalište.