Bruno Šimleša u Rovinju: “Više me strah divljih ljudi nego životinja”

Jedan od najčitanijih domaćih autora popularne psihologije i duhovnosti, Bruno Šimleša, u utorak je u Rovinju predstavio svoju novu knjigu U srcu divljine, a tim smo povodom s njim razgovarali o izazovima, samoći, prirodi i snovima koje ne treba odgađati.

Predstavljanje je održano u Velikoj dvorani Doma kulture, u organizaciji Pučkog otvorenog učilišta Grada Rovinja, a riječ je o Šimlešinoj prvoj putopisnoj knjizi nastaloj nakon nevjerojatne avanture – pješačenja Pacific Crest Trailom, dugim više od 4.400 kilometara, od granice s Meksikom do Kanade, kroz planine, pustinje i divljinu.

„Od uvijek volim biti u prirodi. Prirodnije mi je biti u prirodi nego na špici u subotu. Biti solo, hvatati horizonte u nama i izvan nas, to mi je uvijek bilo nekako normalnije“, rekao je Šimleša prisjećajući se trenutka kada je odlučio krenuti na jedan od najzahtjevnijih pješačkih trailova na svijetu.

Dodao je kako si je prije 50. rođendana poželio „ogroman izazov“.

„Hodanje više od 4.000 kilometara kroz cijeli SAD, od granice s Meksikom do granice s Kanadom, definitivno je izazov koji je bio stvarno jako velik. I fizički i psihički. Trebaš biti spreman na izolaciju i nedostajanje obitelji. To mi je bilo najproblematičnije“, iskreno je priznao.

Na putovanju koje je trajalo čak 135 dana svakodnevno se suočavao s ekstremnim uvjetima.

„Od pustinja gdje te prži na plus 40 pa i više, do visokih snježnih prijevoja gdje se boriš s ledom i minus temperaturama, na gotovo 4.000 metara nadmorske visine. Svaki dan je izazov za sebe, ali upravo mi se to sviđalo“, rekao je.

Posebno je istaknuo koliko je priroda neumoljiva, ali i koliko čovjeka vraća sebi. „Volim reći da mi se sviđa ta anti-narcisoidnost divljine, jer se ništa ne okreće oko pojedinca. Ti se moraš okretati oko uvjeta u prirodi i poštovati ono što ti tijelo i psiha omogućuju“, kazao je.

Iako su mnogi očekivali da su najveći strah predstavljale divlje životinje, Šimleša kaže kako su mu puno neugodniji bili nepredvidivi susreti s ljudima.

Prisjetio se situacije kada su ga usred noći probudila dva automobila koja su stigla u kamp usred ničega.

„Čuo sam rečenicu: ‘Sredit ćemo ih’. U tom trenutku sam se vratio do šatora, brzo spakirao stvari i sakrio se iza ogromnog bora čekajući trebam li bježati da spasim živu glavu. Uvijek su mi govorili da me više treba biti strah divljih ljudi nego divljih životinja“, ispričao je.

Tijekom traila susretao je medvjede, pume i zmije, no kaže kako se uz pravilnu pripremu i poštivanje pravila rizici mogu svesti na minimum.

Ipak, nisu ga zaobišle ni ozljede. „Nisam imao klasične probleme poput žuljeva, ali sam uspio pasti na rame dok sam radio stoj na rukama u kampu, a pred kraj sam si kipuću juhu prolio u tenisicu pa zadobio opeklinu“, rekao je kroz smijeh.

Foto: IstraIN

Na pitanje je li se s puta vratio kao druga osoba, odgovorio je kako nije doživio „holivudsku transformaciju“, ali jest dodatno produbio odnos prema prirodi, ljudima i životu.

„Još više poštujem prirodu, jednostavnost i toplinu ljudi. Čini mi se da danas često zaboravljamo koliko zapravo ima dobrih ljudi oko nas“, rekao je, prisjećajući se brojnih ljudi koji su mu pomagali tijekom puta.

Za kraj je poslao poruku svima koji imaju neki san, ali ga stalno odgađaju.

„Imam dojam da su nam snovi stalno na čekanju. Čekamo idealno vrijeme, da se sve posloži, da mi dođemo na red u vlastitom životu. A meni se čini da snovi ne smiju biti na čekanju i da trebamo pronaći vrijeme za njih“, poručio je Šimleša