POGLEDALI SMO FILM „POSLJEDNJI RIMSKI BOG”: Spektakl ili veliko razočaranje?

Film u režiji Božidara Domagoja Burića, nastao u produkciji Hrvatske radiotelevizije, prati Dioklecijanov put od mladog časnika iz Salone do rimskog cara.

Priča o rimskom caru Dioklecijanu, njegovu usponu na vlast i posljednjim godinama vladavine, donosi spoj političkih spletki, osobnih sukoba i povijesnih događaja koji su oblikovali jedno od najvažnijih razdoblja Rimskog Carstva.

Već od prvih kadrova jasno je da je riječ o projektu iznimne produkcijske ambicije. Monumentalni prostori, raskošna kostimografija i pažljivo oblikovana atmosfera antičkog svijeta stvaraju vizualni identitet kakav se rijetko susreće u hrvatskom filmu.

Burić pritom ne pokušava samo rekonstruirati povijesno razdoblje, nego gledatelja uvesti u svijet u kojem su politička moć, osobne ambicije i izdaja neraskidivo povezane.

Latinski jezik kao jedna od najvećih prednosti filma

Jedna od najzanimljivijih autorskih odluka svakako je korištenje latinskog jezika. Umjesto da povijesne likove slušamo kako govore suvremenim jezikom, film nas već samim dijalozima udaljava od današnjice i približava vremenu u kojem se radnja odvija.

Takav pristup mogao je predstavljati prepreku u praćenju priče, no u ovom slučaju pokazuje se kao jedna od najvećih prednosti filma.

Latinski ne djeluje kao puki produkcijski eksperiment ili sredstvo privlačenja pozornosti. Naprotiv, postaje važan dio atmosfere i dodatno naglašava ozbiljnost povijesnog konteksta.

Posebno je vrijedno istaknuti glumačku postavu, predvođenu Amarom Bukvićem u ulozi Dioklecijana. Glumci uspijevaju održati uvjerljivost svojih izvedbi unatoč zahtjevnosti jezika, a njihove interpretacije daju potrebnu težinu odnosima među likovima.

Upravo je spoj glumačkih izvedbi, jezika i vizualnog oblikovanja jedan od najsnažnijih aduta ovog ostvarenja.

Između filmskog spektakla i kazališne dramaturgije

Ipak, ondje gdje film ostavlja nešto podijeljeniji dojam jest njegova narativna struktura.

Radnja se razvija kroz dvije vremenske linije, izmjenjujući Dioklecijanov uspon na vlast s događajima iz posljednjeg razdoblja njegove vladavine.

Takav nelinearni pristup sam po sebi nije problematičan. Dapače, može biti vrlo učinkovito dramaturško sredstvo jer omogućuje usporedno sagledavanje uzroka i posljedica odluka glavnog lika.

Međutim, u „Posljednjem rimskom bogu” prijelazi između pojedinih razdoblja povremeno stvaraju dojam zasebnih dramaturških cjelina, gotovo poput činova kazališne predstave.

Umjesto osjećaja jedinstvenog pripovjednog toka, gledatelj se na trenutke susreće s nizom snažno oblikovanih prizora koji funkcioniraju kao zasebne cjeline, ali se ne povezuju uvijek jednako prirodno.

To ne znači da je priča nerazumljiva ili da izmjena vremenskih razina nema svoju svrhu. Problem je ponajprije u ritmu: svaki novi prijelaz traži određenu prilagodbu, čime se povremeno gubi emocionalni kontinuitet prethodnog prizora.

Upravo zbog toga film na trenutke više podsjeća na raskošno postavljenu povijesnu dramu nego na potpuno zaokruženu filmsku pripovijest.

Velika ambicija koja zaslužuje priznanje

Unatoč toj zamjerci, „Posljednji rimski bog” ostvarenje je koje zaslužuje pozornost.

Riječ je o filmu koji pokazuje koliko se daleko može otići kada domaća produkcija odluči zakoračiti u zahtjevan žanr povijesnog spektakla.

Njegova najveća vrijednost nije samo u raskošnoj scenografiji ili činjenici da glumci govore latinski, nego u ozbiljnosti s kojom pristupa vlastitoj temi.

Film nastoji prikazati Dioklecijana ne samo kao povijesnu figuru nego i kao čovjeka čije odluke proizlaze iz ambicije, političkih okolnosti i osobnih odnosa.

Pritom se otvara prostor za promišljanje o prirodi vlasti, njezinoj cijeni i granici između državničke odlučnosti i osobne odgovornosti.

Burićeva ambicija pritom je vidljiva u gotovo svakom segmentu filma. No upravo zbog visokih produkcijskih standarda koje sam postavlja, dramaturške neravnine dolaze nešto snažnije do izražaja.

Film koji vrijedi pogledati, čak i kada nije bez nedostataka

„Posljednji rimski bog” nije film bez slabosti, ali njegove kvalitete svakako nadmašuju povremene probleme s ritmom pripovijedanja.

Vizualno dojmljiv, glumački uvjerljiv i atmosferski snažan, predstavlja vrijedan iskorak u domaćoj kinematografiji i pokazuje da hrvatski film ima prostora za velike povijesne priče.

Možda bi nešto fluidnija narativna struktura omogućila snažniju emocionalnu povezanost s likovima, no to ne umanjuje trud i ambiciju vidljive na ekranu.

U konačnici, riječ je o ostvarenju koje vrijedi pogledati na velikom platnu, ne samo zbog njegove produkcijske raskoši nego i zbog činjenice da se odvažilo ispričati jednu veliku povijesnu priču na način koji domaća publika nema priliku često vidjeti.