JESTE LI ZNALI? Teretni parobrod Istria na današnji dan 1942. napadnut i potonuo u Sredozemlju

Istria, teretni parobrod sagrađen u tršćanskom brodogradilištu Stabilimento Tecnico Triestino 1921., a naručitelj je bila Navigazione Libera Triestina sa sjedištem u Trstu, gdje je bila i matična luka.

Brod je bio dugačak 123 metra, širine 16,4 metara, gaza 9 m te bruto/neto istisnine 5416/3405 tona, a plovio je brzinom od 10,5 čvorova. Njegovi su blizanci bili Arsa i Recca.

Plovio je na rutama za Ameriku, a 1937. preuzima ga Italia Società Anonima di Navigazione sa sjedištem u Genovi, koja mu sljedeće godine postaje matičnom lukom te nastavlja ploviti na istim rutama.

Godine 1940., samo tri dana prije ulaska Italije u Drugi svjetski rat, Istria se uspijeva vratiti kući. Iste godine u Genovi rekvirira je talijanska ratna mornarica (Reggia Marina), ali bez unosa u popis pomoćnog državnog brodovlja. Od sljedeće godine koristi se kao opskrbni brod talijanske vojske u Albaniji i sjevernoj Africi pa je naoružana s dva protuavionska topa.

Zapovjedništvo nad Istrijom preuzima 22. ožujka 1942. kapetan duge plovidbe Antonio Zotti. On je rođen u Malom Lošinju 19. prosinca 1880., gdje je u pomorskoj školi stekao diplomu pomorskog kapetana. Karijeru je počeo na brodovima Tršćanskog Lloyda, 1907. prelazi u Società di Navigazione Cosulich, a 1937. u Italia Società Anonima di Navigazione.

Na svoje posljednje putovanje Istria kreće 23. (ponegdje je datum 22.) kolovoza 1942. iz grčkog Pireja. U konvoju su još bili parobrod Dielpi i dvije motorne splavi (motozattera) MZ 744 i MZ 758, a pratili su ih njemački razarač ZG 3 Hermes i talijanska torpiljarka Sirio.

Istria je prevozila u libijski Tobruk streljivo i gorivo u metalnim bačvama za njemačko-talijansku armiju pod zapovjedništvom generala Erwina Rommela koja je trebala napredovati prema Egiptu.

Brodovlje je 24. kolovoza pristalo u Sudi na Kreti, a dva dana kasnije konvoj se dijeli i nastavlja put. Dielpi u pratnji torpiljarke Generale Antonino Cascino kreće prema Bengaziju, a Istria i motorne splavi nastavljaju prema Tobruku u pratnji Hermesa i torpiljarke Pegaso.

Foto: Istrapedia

Potom 27. kolovoza predvečer Hermes napušta konvoj koji nastavlja put u pratnji torpiljarke, a trebao je dobiti zračnu potporu Luftwaffea. Britanska protuobavještajna služba presrela je i dešifrirala poruke između talijanskog i njemačkog zapovjedništva i konvoja pa su prema njemu poletjeli avioni iz egipatskih baza.

Najprije kreće dvomotorac Vickers Wellington opremljen radarom koji uspijeva locirati konvoj, pa polijeću i torpedni zrakoplovi Wellington 38. eskadrile RAF-a (38th Squadron Royal Air Force). Poručnik Michael Foulis prvi je uočio konvoj i napao Istriju. Izbacio je dva torpeda, prvi pogađa krmu, gdje je bilo uskladišteno streljivo, a drugi strojarnicu na sredini broda.

Šestero poginulih, a kapetan posmrtno odlikovan Zlatnom medaljom za vojne zasluge

Paljba protuavionskih topova s Istrije bila je uzaludna, eksplozije streljiva nakon napada uzrokuju potonuće broda, 27. kolovoza u ranim noćnim satima, u roku od 4 minute, 70-ak morskih milja sjeverozapadno od libijskog rta Ras el-Tin, odnosno oko 90 M sjeverno od Tobruka (razni izvori daju druge koordinate, isto tako neki navode da su napad izveli avioni Bristol Beaufighter 39. i 227. eskadrile iz Malte).

Kapetan Zotti je naredio posadi da napusti brod, a on je ostao na zapovjednom mostu i potonuo s Istrijom. Zbog toga je, iako civil, posmrtno odlikovan Zlatnom medaljom za vojne zasluge.

Od ukupno 58 članova posade u napadu je poginulo njih 6, uključujući kapetana. Ostale su uspjele spasiti motorne splavi i prateća torpiljarka koja preživjele vraća na Kretu. Potom ostatak konvoja nastavlja za Tobruk, kamo stiže 28. kolovoza oko 18 sati.

Parobrod Istria se ponekad brka s istoimenim brodom vodonoscem (nave cisterna per acqua) talijanske ratne mornarice. Vodonosac je porinut 11. ožujka 1923. u riječkom brodogradilištu Cantieri Navali del Quarnaro.

Njegov brod blizanac bio je Dalmazia. U službu je stupio 1. veljače 1924. unutar grupe pomoćnih brodova mornarice (Navi Ausiliarie di Squadra). Nakon Drugog svjetskog rata, 6. kolovoza 1949., vodonosac Istria predan je Sovjetskom Savezu u luci Odesa kao dio ratne odštete.