„Mislio sam da to neću preživjeti“: Stipe Božić u Rovinju otvoreno o tragediji koja mu je obilježila život

U Gradskoj knjižnici „Matija Vlačić Ilirik“ u Rovinju ovog je četvrtka gostovao Stipe Božić, jedan od najpoznatijih hrvatskih alpinista, putopisaca i pustolova, koji je predstavio svoju knjigu „Tri drame na Everestu: moji usponi na vrh svijeta sa zapada, juga i sjevera“.

Pred brojnim posjetiteljima govorio je o svojim ekspedicijama na najviši vrh svijeta, životnim prekretnicama koje su ga oblikovale, ali i tragedijama koje su obilježile njegov alpinistički put.

Kroz razgovor se prisjetio prvog uspona na Everest zapadnim grebenom 1979. godine, povijesnog pothvata koji je hrvatskim i slovenskim alpinistima donio mjesto u svjetskoj alpinističkoj povijesti, ali i velike osobne gubitke.

Božić je iskreno govorio o strahu, prijateljstvu, gubitku i granicama ljudske izdržljivosti, ističući kako planinu čovjek nikada ne može pobijediti, već samo samoga sebe

U razgovoru za naš portal Božić je otkrio što ga i danas vuče planinama, koji mu je uspon na Everest bio najteži te kako gleda na današnji alpinizam.

Što vas i danas, nakon svih ekspedicija, najviše vuče planinama?

Vuče me tome što je to ljubav, zato što su visoke, što me izazivaju i zato što sam upravo na planinskim vrhovima doživio svoje najveće uspjehe. Nažalost, bilo je i tragedija, ali planine su tu i one nas privlače. Ne sve nas, ali mnoge od nas.

U knjizi opisujete tri uspona na Everest. Koji vam je bio najteži i zašto?

Najteži je bio prvi uspon zapadnim grebenom Everesta 1979. godine, kada smo se prvi put popeli tim smjerom i ostvarili fantastičan rezultat jer prije nas nitko nije uspio proći tim putem.

Bio je to ogroman uspjeh, ali nažalost, prilikom silaska dogodila se tragedija koja je obilježila moj život i živote mojih prijatelja. Taj greben pokazao nam je koliko smo mali i ranjivi.

Koliko čovjeka Everest promijeni – psihički i životno?

Budući da sam rođen u Dalmaciji, mislio sam da nemam velike šanse popeti se na Everest, iako sam i prije imao uspjeha. Kada se to ipak dogodilo, bila je to velika promjena u mom životu.

Sa sobom sam imao filmsku kameru i fotoaparate pa sam mogao ispričati priču o toj ekspediciji. Mislim da je upravo ta priča možda pola ukupnog uspjeha. Snimio sam više od 120 filmova, napisao šest knjiga, a sedma je u pripremi.

Je li osvajanje Everesta više borba s planinom ili sa samim sobom?

Planinu ne možete pobijediti. Ona je tu – visoka, strma i nepredvidiva. Možete pobijediti jedino samoga sebe, ali ne smijete dopustiti da vas to dovede u životnu opasnost.

Upravo je to ono što nas alpiniste možda najviše određuje.

Tijekom ekspedicija doživjeli ste i vrlo teške trenutke. Kako se čovjek nosi s takvim iskustvima?

Teško se nositi s tragedijama. Kada je na zapadnom grebenu Everesta poginuo naš prijatelj Yang Fu, bio je to strašan šok za koji sam mislio da ga neću preživjeti.

To su trenuci u kojima nastaju neraskidiva prijateljstva, a onda se odjednom sve prekine. Čovjek se mora suočiti s tim i stalno se pita zašto.

Odgovori su istovremeno vrlo teški i vrlo jednostavni – zato što to želimo i zato što to volimo.

Kako danas gledate na alpinizam i sve komercijalnije ekspedicije na Everest?

Mislim da smo mi bili sretna generacija jer smo imali priliku biti pioniri i prvi na nekim mjestima. Sjećam se riječi Edmunda Hillaryja, prvog čovjeka koji se popeo na Everest, koji je rekao da je velika privilegija biti negdje prvi.

Možda upravo to alpinizam najviše razlikuje od drugih sportova. Ipak, ponekad je ta radost povezana i s tugom.