Šumski požar za većinu životinja znači samo jedno – što prije pobjeći. No za jednu vrstu kukca vatra predstavlja nešto sasvim drugo.
Crni borov krasnik (Melanophila acuminata) poznat je po neobičnoj sposobnosti pronalaženja područja zahvaćenih požarima.
Na tijelu ima par specijaliziranih osjetilnih organa kojima može registrirati infracrveno zračenje kakvo emitiraju šumski požari.
Istraživanja su pokazala da njegovi receptori reagiraju na infracrveno zračenje u rasponu karakterističnom za vatru.
Zašto bi kukac uopće tražio požar?
Odgovor je – zbog potomstva.
Nakon požara ženke polažu jaja ispod kore svježe opožarenih stabala. Takva stabla više nemaju obrambene mehanizme zdravog drveća pa ličinke imaju povoljnije uvjete za razvoj.
Upravo zato ovi kukci mogu stići na požarište vrlo brzo, ponekad dok vatra još nije potpuno ugašena.
Njihova povezanost s vatrom fascinira znanstvenike već desetljećima. Postojanje infracrvenih receptora kod ove vrste opisano je još šezdesetih godina prošlog stoljeća, a kasnija istraživanja detaljnije su pokazala kako njihovi osjetilni organi reagiraju na infracrveno zračenje.
Može li požar otkriti kilometrima daleko?
Iako se često navodi da ovi kukci mogu otkriti požar s desetaka kilometara udaljenosti, znanstvena literatura upozorava da za tako velike udaljenosti nema dovoljno čvrstih dokaza.
Jedno istraživanje čak dovodi u pitanje ideju da su infracrveni receptori prvenstveno evoluirali kako bi kukci iz velike udaljenosti pronalazili požare.
Moguće je da im receptori posebno pomažu kada već stignu na opožareno područje – primjerice pri pronalaženju prikladnih mjesta za parenje i polaganje jaja te izbjegavanju opasno vrućih dijelova požarišta.
Ono što je sigurno jest da Melanophila acuminata predstavlja jedan od fascinantnijih primjera prilagodbe životinja okolišu u kojem je požar, umjesto isključivo prijetnje, postao važan dio životnog ciklusa.