Za nešto manje od dva sata ostavljamo jednu psihički stvarno tešku godinu za sobom. Čak i ako se nismo zarazili koronom, čak i ako se nije zarazio nitko od naših bližnjih ili ako nemamo nikog u područjima pogođenim potresom - to sve ne mora značiti da nam nije teško. Jer, teško nam je...

Teško je leći u topli krevet i zaspati sa mišlju da netko u toj noći neće imat krov nad glavom ili dovoljno hrane i vode. Teško je leći u krevet s mišlju da nekome bližnji ne može u bolnicu zbog toga što se pojavio koronavirus i bolnički sustav je preopterećen. Ma znate šta, teško je i odviknut se od navika koje smo kao nacija imali, teško je kad mjesecima ne možeš u kafić a kod nas se češće čuje - 'idemo na kavu' nego 'dobar dan'. Stvarno je teško sve što nas je snašlo i mislim da kao pojedinci držimo to u sebi, a da nam se polako nakuplja.

Zato bi se danas svi trebali prisjetiti dobrih stvari koje su se desile ove godine pa makar to bile i samo sitnice. Te bi misli trebalo zadržati i s njima ući u novu godinu, a sve ovo loše ostaviti pod ključem u strašnoj 2020. Također, sjetite se dok pomažete drugima da trebate birnuti i o sebi pa razmišljajte pozitivno koliko god je to moguće, jedino tako ćemo uspjeti glave izvući iz svega ovog.

I za kraj, ako smo nešto naučili u ovoj ludoj godini onda je to da možemo pokazati veliko zajedništvo kada je to stvarno potrebno. Nemojmo zaboraviti na to zajedništvo u narednim mjesecima, nemojmo prestati pomagati nakon dočeka Nove godine, ostanimo humani i brinimo i dalje za sebe i druge oko sebe.