BRANKO SCHMIDT ZA IstraIN: Film A bili smo vam dobri govori o nepovratnom propustu države prema braniteljskoj populaciji

Branko Schmidt prvi je puta na Pula Film Festival stigao sada već davne 1988. godine kao redatelj kultnog filma „Sokol ga nije volio“. Otad, svaki je film predstavljao pulskoj publici, a njegove su „Metastaze“ 2009. godine odnijele i pobjedu.

Ove je godine stigao s filmom „A bili smo vam dobri“ u kojem tematizira šatoraški pokret koji se prije desetak godina zbio u zagrebačkoj Savskoj.

Međutim, Schmidt ga pozicionira u Paromlin, u zgradu koja bi trebala biti namijenjena za Muzej domovinske zahvalnosti no, s obzirom na to da ju je potres oštetio, statičari predlažu uklanjanje.

Tako počinje priča u kojoj glavnu ulogu ima veteran Domovinskog rata, Dinko Ćosić, kojeg igra Rene Bitorajac. Film je u pulskoj Areni premijerno prikazan u nedjelju, a Schmidt nam govori kako nikad u svojoj karijeri nije doživio takav aplauz po završetku projekcije.

Na početku intervjua pitali smo ga kako to tumači?

Za mene je bio nevjerojatan šok kad je „Sokol ga nije volio“ odabran 1988. kao jedan od dva hrvatska filma koja su te godine igrala u Areni. Filmove je tada gledalo po dvanaest tisuća ljudi, a samo mornari bi napunili tribine. Teško je to uspoređivati. Drago mi je da je zadržan kontinuitet održavanja festivala čak i u doba pandemije i da je jedina pauza koju pamtimo bila ona iz ratne 1991.

Film „A bili smo vam dobri“ je ovako prihvaćen jer pojašnjava nepovratni propust države naspram hrvatskih branitelja. Šator je meni bio samo okidač. Ja sam htio mijenjati negativni imidž branitelja koji se stvorio zbog grupice profitera bliskih vlastima koji pokušavaju utjecati na politiku. Naravno, postoje i ratni profiteri i ratni zločinci, ali velika većina su pošteni i divni ljudi koji su išli u rat sa srcem i s vjerom kako ćemo postati nova Švicarska.

Kao ratni vojni izvjestitelj proveo sam neko vrijeme s kamerom na ramenu na frontu u istočnoj Slavoniji i dobro znam što je rat i da ti ljudi nikada na sebe ne bi stavili transparent na kojem piše Ja sam branitelj i mahali njime. To su normalni, samozatajni ljudi, a mnogi od njih su prisilno otjerani u mirovinu da bi ih se „eutaniziralo“ i primirilo te kako bi se stvorio lažni dojam da su privilegirani, a zapravo ih se tim povlasticama željelo ušutkati jer su bili nezadovoljni pravcem u kojem ide zemlja, a i znali su štošta.

Jeste li se pribojavali toga da će vam se dogoditi kakva zamka u koju bi film mogao upasti, s obzirom na tematiku?

Gledajte, cijeli film je bio ples po rubu noža. Međutim, nakon nedjeljne premijere vrlo su pozitivne reakcije iz braniteljskih krugova. Ponavljam, u Puli sam bio s dvanaest filmova i ovakav mi se aplauz nije nikad dogodio. Prilazili su mi ljudi različitih generacija i čestitali mi. Zaista to nisam očekivao. Bit ću sretan ako ćemo odsad više razumjeti branitelje i shvatiti da oni nisu privilegirani nego depresivni i duboko razočarani. Zadatak ministarstva i države uopće trebao je biti da ih se resocijalizira i omogući im se da rade, no to se nije dogodilo već ih se ušutkivalo privilegijama. Oni su nekad bili mladi ljudi i kao dobro organizirana skupina bili su opasnost za politiku te su zato razbijeni u male braniteljske grupe.

Dotaknuli ste se ovim filmom još jedne važne teme, a to je neonacizam. Prema vašem mišljenju, kako bismo se trebali nositi s tim fenomenom?

Točno. Dakle, mi smo se borili za demokratsku državu, a živimo u partijskom sustavu. Naprijed idu podobni i poslušni, nikad izvrsni. Frustracije su, stoga, ogromne. Budući da ljevice praktički nema, mlade privlači ektremna desnica. Strašno je to što mladi ljudi danas misle kako biti Hrvat znači biti ekstremno desan, a strašno je i što se nitko odlučno ne bori protiv tog desnog radikalizma. Imamo sreće što takva desnica nije našla svog vođu pa čak ni u Miroslavu Škori. Bojim se što će biti s buntom desnice onog časa kad se pojavi vođa. Zato sam snimio ovaj film koji upozorava na to. Nije da nismo imali prilike educirati mlade ljude i uvesti građanski odgoj u obrazovne ustanove zadnjih trideset godina, a ne da bude normalno da se po školskim bilježnicama crtaju svastike za vrijeme nastave. Mogu samo zaključiti da netko to sije i to vrlo uspješno. Mladi ljudi ne znaju hrpu stvari iz naše povijesti, a trebali bi.

Više puta ste istaknuli kako je ovo jedan pandemijski film i kako je pravo čudo što ste ga uspjeli dovršiti.

Da, u prosincu smo imali izbor: snimiti film ili odustati od njega. Naime, pandemija je bila na vrhuncu i osmero članova ekipe je bilo zaraženo. Nekim veleslalom nekako smo uspjeli privesti proces kraju iako je producent, Stanislav Babić, zadnji dan snimanja također zaražen, tjednima se borio s bolešću, jedva ostao živ i dan danas ima posljedice. Imali smo vrlo stroge mjere i jako smo puno novaca potrošili na zaštitu od zaraze što je i dovelo do toga da smo film završili u minusu, ali znate kako kažu – sreća prati hrabre. Aplauz u Areni sve nam je vratio.

Obrađivali ste dosad brojne društveno - političke teme; od rata do zdravstva i crkve. Koje su vaše buduće redateljske ambicije?

Otkrit ću vam, eto, da pripremam film o potresu u Petrinji. To će biti dokumentarac o ljudima koji su samoinicijativno išli pomagati Petrinjcima u nevolji. Među njima je bila, primjerice, i Tereza Kesovija koja je ispekla petnaest kila mesa i nosila ga tamo zajedno sa svojom prijateljicom. Svoju penziju je podijelila na tri dijela i dala ih jednoj katoličkoj, jednoj pravoslavnoj i jednoj romskoj obitelji. Ona će pjevati naslovnu pjesmu dokumentarca. Zatim, kontaktirat ću brojne udruge, navijačke skupine i kuhare koji su onamo stigli prije Pletera i odradili junački posao.

I da se razumijemo, nisam ja protiv Hrvatske zato što kritiziram vlast, dapače sve sam napravio što sam mogao – riskirao život, bio uhićen i tako dalje... sve u nadi da će doći do promjena. Mogu se složiti s tvrdnjama da sam devedesetih bio režimski redatelj s obzirom na to da sam iz Osijeka i da mi je obitelj mnogo propatila od posljedica rata. Tada sam filmove radio vruće glave i svjestan sam da oni zato nisu bili dobri iako sam ja bio uvjeren da radim nešto dobro. Nisam imao dojam da radim režimske filmove već da pomažem državi, ali kad sam shvatio kuda sve to ide, otrijeznio sam se i krenuo ovim putem na kojem sam i danas.

I za kraj – mnogi nagađaju kako će ove godine Bitorajcu otići nagrada za glavnu mušku ulogu. Što vi mislite?

Bio sam četiri puta u žiriju i znam koliko je to nezahvalan posao. Ono što vam mogu reći – Rene Bitorajac je bezobrazno skup glumac ali vrijedi svake lipe. Da nije pristao tumačiti glavnu ulogu, iskreno ne znam bih li snimao ovaj film. Ja ne znam tko bi to odigrao. On je daleko najbolji filmski glumac u Hrvatskoj. Radili smo zajedno dva filma za koje je dobio dvije Arene i vjerujte mi da zaslužuje i treću. Privatno nismo čak ni prijatelji ali kad krenemo u radni proces među nama nešto klikne. On daje divne sugestije, ima sjajnu dikciju, precizan je, pametan, brz i točan, zbog njega se ne ponavlja nijedna scena. U ovom slučaju je i izuzetno emotivan. Fino stari, glumački i izvedbeno s godinama je sve bolji i unatoč svemu živi jednim mirnim životom; žena, djeca, posao i predan rad. Nevjerojatan je čovjek i želim mu sreću.

A hoće li biti te sreće da u ruke primi i treću Arenu za najbolju glavnu mušku ulogu znat ćemo u petak u 21 sat i 30 minuta kada u Areni započinje dodjela nagrada uz izravan prijenos na HRT-u. Inače, Schmidt je film režirao prema priči Josipa Mlakića. Scenarij potpisuju Sandra Antolić i Ognjen Sviličić, a uloge tumače još i Nela Kocsis, Slaven Knezović, Rakan Rushaidat te Milivoj Beader.

FOTOGRAFIJE: Martina Pereša, Matija Šćulac (Pula Film Festival), scena iz filma A bili smo vam dobri

Ostavite komentar