Asistentica za djecu s teškoćama iz Istre: Ovo je divan posao koji neopisivo ispunjava čovjeka

Roditelji djece s autizmom u Istri suočavaju se s ozbiljnim poteškoćama prilikom upisa djece u vrtiće, gdje često izostaje adekvatna podrška i razumijevanje njihovih specifičnih potreba. Nedostatak pomoćnika za djecu s teškoćama dodatno komplicira proces integracije i onemogućuje njihov napredak u predškolskom, kao i školskom sustavu.

Iako Zakon propisuje inkluziju, broj raspoloživih pomoćnika je ograničen, što uzrokuje preopterećenost postojećeg osoblja i smanjuje kvalitetu skrbi koju djeca primaju.

Nakon što smo objavili intervju s dvije majke vrtićke djece s autizmom, javila nam se jedna od asistentica u istarskom vrtiću, koja je zbog anonimnosti djeteta također htjela ostati anonimna.

Mi ćemo ju za potrebu ovog članka nazvati Maria, a ona nam je otkrila kako se odlučila raditi ovaj posao te kako je to, bez ikakve edukacije i iskustva, raditi s djecom s teškoćama u razvoju.

Svoju priču podijelila je sa svima kako bi naglasila važnost ove profesije koja je toliko potrebna u današnjem društvu, kao i potrebe za mijenjanjem Zakona i uvjeta za asistente, i to na razini države.

“Za dobiti profesionalni kadar potrebno je barem deset godina – od Srednje škole, Fakulteta, specijalizacije i nekakve prakse. Na našem malom istarskom području ima vrlo malo specijaliziranih stručnjaka. Kada trebate s djetetom kod logopeda, psihologa ili defektologa, uvijek morate jako dugo čekati za doći na red”, ističe Maria.

Zbog čega ste se odlučili početi raditi posao asistentice u vrtiću i koliko Vam je bilo teško na samom početku?

Oduvijek sam htjela to raditi i čak sam htjela studirati na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu, no u to vrijeme, teško je bilo otići u Zagreb studirati, moji roditelji su bili radnici, nismo imali dovoljno novaca za to... No, kada je došla pandemija koronavirusa, imala sam viška vremena i odlučila sam se prijaviti za asistenticu za djecu s teškoćama.

Primili su me odmah – bez ikakve edukacije, upitnika, smjernica... Sve zbog manjka kadra i potrebe za asistentima. Jedinu podršku i smjernice koje sam dobila bile su od psihologice koju poznajem.

Nakon jednog dječaka s kojim je bilo jako teško raditi, bio je opasan za sebe i za druge, četiri sam godine provela s jednom djevojčicom s kojom mi je bilo divno... Dakako, na početku dok se nismo naviknule jedna na drugu, nije bilo lako, potrebno je to vrijeme za prilagodbu. No, nije mi bilo teško. Dijete me zavoljelo i lijepo smo se slagale.

Foto: Ilustracija

Kakvi su uvjeti za asistente u Istri?

Imala sam Ugovor o djelu i bila sam plaćena po satu, onoliko koliko definira Grad, koji je osnivač vrtića. Dok recimo u školi, asistenti su pod Ministarstvom obrazovanja i njih plaća država.

Plaćaju nam porez i mirovinsko osiguranje u jednom smanjenom obujmu. Problem je što ne možete računati na neki određeni iznos na kraju mjeseca jer sve ovisi o tome koliko ste sati odradili, a to ovisi i o tome je li dijete bilo bolesno ili nije.

Na raspolaganju si stalno i važno je imati dobar odnos i s roditeljima koji će ti javiti sve na vrijeme.

Kako izgleda jedan radni dan asistenta u vrtiću?

Ujutro asistent primi dijete kao i odgajateljice. Pomažem djetetu oko rutinskih zadataka i potrebno je ponavljanje radnji kako bi dijete s autizmom lakše obavljalo svakodnevne stvari.  Potrebno je stalno biti na oprezu jer se u par sekundi nepažnje može dogoditi svašta. U toku dana smo pokušavali pratiti program koji su imala i druga djeca.

Na početku sam je ja hranila, a kasnije je naučila držati žlicu i dati znak da mora ići obaviti nuždu i jako je napredovala. I dalje nije pričala, no sve bi me razumjela bez neke mimike ili pokazivanja.

S drugom djecom nije bilo problema. Neki bi je se bojali, imali su strah od nepoznatog, a neka su djeca jako empatična i imitirali bi mene pa bi pazili na to ‘moje’ dijete. Djeca su različita, kao i inače...

Imala sam lijep odnos s odgajateljicama, s kojima sam dogovarala što ćemo i kako ćemo.

Foto: Ilustracija

Što je, po Vašem mišljenju, potrebno promijeniti u sustavu kako bi svima bilo lakše?

Ako je Zakon sastavljen prije jako puno godina, a sada ima sve više autistične djece i djece s raznim teškoćama u razvoju i Zakon jednostavno više ne drži vodu – onda ga treba mijenjati!

Treba osposobiti kadar odmah sada, jer ćemo ga dobiti tek za sedam-osam godina. A kadar je potreban već sada. Znanstvenici procjenjuju da je autistične djece sada 1 %, a predviđaju da će za deset godina broj narasti na 30 %! Zar ćemo tek tada tražiti stručni kadar?

Trebale bi se naknade za asistente i drugačije definirati, da to bude Ugovor o radu i bolji uvjeti, kako bi se netko prijavio i ostao raditi. Toj djeci je jako bitan kontinuitet jer oni kad steknu povjerenje u nekoga, njima je jako teško mijenjati rutinu i prijeći na drugu osobu.

Problem je što se stalno okreće glava od problema, odgovornost svi prebacuju na nekog drugoga i onda ovisite sami o sebi.

Za kraj, možete li nam reći zašto bi netko koga zanima ovaj posao trebao probati biti asistent?

To je jako lijep posao, puno daje i ispunjava čovjeka. Pogotovo kad vidite kako vam djeca postanu privržena.

Posao zahtjeva puno ljubavi i strpljenja, morate voljeti djecu i imati puno empatije.

Kada bi se sredila ta naknada mogli bi se oformiti neki centri u gradovima u Istri koji su bogati od turizma, kako bi se školovao kadar koji bi se volio prijaviti za ovaj posao.

Foto: Ilustracija

Ostavite komentar