PRIJE 85 GODINA Dogodila se najteža nesreća u rudniku Raša, od eksplozije metana poginula 372 rudara

Istarski ugljenokopi Raša bili su jedno od najznačajnijih rudarskih poduzeća u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata, obuhvaćajući niz rudnika na području Labinštine: Labin, Ripenda, Vinež, Koromačno, Raša i Tupljak.

Ovi su rudnici djelovali kao jedinstvena proizvodno-tehnološka cjelina, osiguravajući važnu sirovinu za industriju i energetiku.

Prva rudarska proizvodnja na području današnje Labinštine započela je 14. kolovoza 1785. godine u Krapnu, gdje je četrdesetak rudara godišnje proizvodilo oko 560 tona ugljena za rafineriju šećera u Rijeci.

Iako su dva dekreta Eugena Napoleona iz 1807. godine dugo pogrešno smatrana početkom rudarske djelatnosti, sustavna proizvodnja ugljena započela je tek 1830-ih godina.

Tada su u Krapnu otvorena tri rudnika pod vlasništvom dioničarskog društva Adriatische Steinkohlen-Gewerkschaft in Dalmatien und Istrien.

Modernizacija rudnika započela je krajem 19. stoljeća kada je uvedena upotreba komprimiranog zraka za rudarsku mehanizaciju, lokomotive su zamijenile konjsku vuču, a izgrađeni su i novi infrastrukturni objekti poput pristaništa u Štalijama i Bršici, rudarskog naselja Štrmac te rudarske bolnice.

Foto: Jurina i Franina

Razdoblje talijanske uprave i razvoj rudarske industrije

Po završetku Prvog svjetskog rata, talijanska vlast osniva poduzeće Società Anonima Carbonifera Arsa, koje intenzivno ulaže u osuvremenjivanje rudnika, posebice u elektrifikaciju.

Tijekom 1930-ih, rudnici u sklopu tvrtke Azienda Carboni Italiani doživljavaju ekspanziju zbog potreba fašističke autarkične privrede. Raški rudnici tada postaju jedni od najmodernijih u Europi, zapošljavajući više od 10.000 radnika, a 1942. godine ostvaruju rekordnu proizvodnju od 1.158.000 tona ugljena.

U tom razdoblju provode se melioracijski radovi, a izgrađen je futuristički grad Raša za 4.000 stanovnika prema projektu arhitekta Gustava Pulitzera Finalija. Početkom 1940-ih, u blizini novo-otvorenog rudarskog okna, sagrađeno je i naselje Pozzo Littorio (današnji Podlabin).

No, 28. veljače 1940. godine rudnike pogađa teška katastrofa kada eksplozija metana odnosi živote 372 rudara.

Foto: Jurina i Franina

Rudarenje nakon Drugog svjetskog rata

Nakon 1945. godine, Istarski ugljenokopi Raša postaju ključni u obnovi i industrijalizaciji Jugoslavije.

U tom razdoblju bilježe najveći broj zaposlenih, oko 7.000 radnika, i rekordnu poslijeratnu proizvodnju od 860.100 tona ugljena 1959. godine.

No, već 1960-ih dolazi do krize zbog sve veće dostupnosti jeftine nafte, što uzrokuje pad proizvodnje i smanjenje broja rudara.

Kako bi se smanjile zalihe ugljena, 1969. godine izgrađena je Termoelektrana Plomin 1. Ipak, rudarenje ostavlja duboke posljedice na područje Labinštine, uzrokujući urušavanje starogradske jezgre Labina.

Foto: Jurina i Franina

Gašenje rudarske djelatnosti

U 1970-ima predloženo je zatvaranje rudnika i prelazak na industrijske pogone koji bi djelomično koristili resurse rudnika.

Ipak, rudnici preživljavaju krizu zahvaljujući izgradnji druge termoelektrane, no proces zatvaranja postaje neizbježan.

Godine 1985. zbog prodora morske vode zatvoren je rudnik Koromačno, a 1988. zbog nerentabilnosti prestaju s radom rudnici Labin i Ripenda.

Rudarska djelatnost nastavljena je kroz poduzeće Istarski ugljenokopi Tupljak, koje od 1990. do 1992. prolazi kroz stečaj.

Od tada rudnici sve više ovise o Hrvatskoj elektroprivredi, a u svibnju 1999. zatvara se i posljednji rudnik, Tupljak.

S 29. studenim 1999. godine ugašena je posljednja jama, čime je završena višestoljetna povijest rudarenja u Hrvatskoj.