Kad priroda traži pomoć, možda je vrijeme da zastanemo!

Dok ovih dana pratimo turističke brojke, rekordnu potrošnju vode, prometne gužve, koncerte i manifestacije, jedna sasvim druga priča odvija se gotovo neprimjetno. Nema naslovnice, nema reflektore ni velike statistike, ali možda najbolje pokazuje kakvo je ovo ljeto zapravo.

Istra se već tjednima bori s ekstremnim vrućinama, sušom i požarima. Temperature su prelazile 40 stupnjeva, lokve i manji izvori presušuju, a posljedice ne osjećaju samo ljudi.

Osjećaju ih i životinje koje nemaju mogućnost skloniti se u klimatizirani prostor, otvoriti slavinu ili otići na plažu kada žeđ postane nepodnošljiva.

Posljednjih dana društvenim mrežama kruže prizori koji bi svakoga trebali natjerati na razmišljanje.

Na području Poreča snimljen je iscrpljeni srndać u potrazi za vodom, a iz raznih dijelova Hrvatske stižu upozorenja da divlje životinje, iscrpljene žeđu, silaze sve bliže naseljima, pa čak i moru, gdje pokušavaju utažiti žeđ slanom vodom.

Udruge za zaštitu životinja i građanske inicijative pozivaju ljude da, ako mogu, ostave posude s vodom uz rub šuma ili na mjestima gdje će biti dostupne divljim životinjama.

Istodobno, u Istri se događaju prizori koji možda govore više od bilo koje izjave.

Članovi DVD-a Vodnjan ovih su dana, prije odlaska na intervenciju, punili lokve kako bi divlje životinje tijekom sušnog razdoblja imale pristup vodi.

 

Slično su učinili i članovi DVD-a Svetvinčenat, koji su između intervencija vodom punili pojilišta i korita. 

I upravo tu ova priča prestaje biti samo priča o žeđi životinja.

Godinama govorimo o razvoju, rastu i napretku. Gradimo više nego ikad, betoniramo više nego ikad, širimo naselja, siječemo stabla i uzimamo prirodi prostor koji je stoljećima bio njezin. Sve to radimo jer uvijek želimo još malo – još jednu parcelu, još jedan objekt, još jedno parkiralište, još jedan apartman.

Pritom često zaboravljamo da priroda nije neiscrpan resurs koji će nam zauvijek opraštati.

Kada presuši lokva, to nije problem samo za srnu koja je ondje dolazila piti vodu. Kada nestane šuma, ne gube samo životinje svoje stanište. Kada beton zamijeni zemlju, posljedice ne ostaju samo u prirodi.

Vraćaju se nama kroz sve toplija ljeta, češće suše, razornije požare i sve veće probleme s vodom.

Možda baš zato fotografije iz Vodnjana, Svetvinčenta ili Poreča nisu samo prizori dobrih djela. One su podsjetnik da razvoj i odgovornost ne bi smjeli biti suprotnosti. Da briga o prirodi ne počinje velikim projektima i strategijama, nego malim odlukama koje donosimo svaki dan.

Vrijeme ne možemo promijeniti. Ali možemo promijeniti odnos prema prirodi. Možemo prestati gledati na nju kao na prostor koji će nam uvijek dati još – još zemlje, još stabala, još vode, još mjesta za naše potrebe. Jer priroda nije neiscrpan resurs, a kada joj uzmemo više nego što može dati, posljedice neće osjećati samo divlje životinje. Osjećat ćemo ih i mi.

Sve toplija ljeta, sve češće suše, požari, presušene lokve i sve veća borba za vodu nisu problem samo šume. To je problem svih nas. Svaki put kada prirodi uzmemo djelić više nego što joj vratimo, dugoročno oduzimamo nešto i sebi.

Možda zato kanta vode ostavljena uz rub šume ovih dana znači puno više od nekoliko litara vode. Ona podsjeća da ovaj svijet nikada nije pripadao samo nama.

Svijet neće biti bolje mjesto zato što smo izgradili više, zaradili više ili zauzeli više prostora. Bit će bolje mjesto tek onda kada u njemu bude dovoljno mjesta i za ljude i za životinje.