Umrijeti daleko od Zemlje: Tko će jednog dana zapaliti svijeću za one koji ostanu u svemiru?

Tijelo ne smije ostati tamo zbog mogućnosti biokontaminacije okoliša. Barem je za sada tako, ali što kad naše kolonije sa stotinama ili tisućama kolonizatora zažive daleko od Čovjekove postojbine?

Marino Tumpić

2 Studeni 2026 I 09:22

Umrijeti daleko od Zemlje: Tko će jednog dana zapaliti svijeću za one koji ostanu u svemiru?
Foto: IstraIN

Jučer smo obilježili blagdan Svih svetih, dan kada se prisjećamo svojih najmilijih koji više nisu s nama. No, što ako osoba nije umrla na Zemlji, već daleko od našeg planeta?

U trenutku kada je 12. IV. 1961. u svemir poletio sovjetski kozmonaut Jurij A. Gagarin, svijet se promijenio. Naši zakoni, pravila, običaji više nisu bili dovoljni da pokriju situacije koje su se ljudima u svemiru dogodile, posebice onima koje će se tek dogoditi.

Kozmonaut Komarov poginuo je (1967.) u završnici slijetanja na Zemlju. Nekoliko godina kasnije Dobrovolsky, Volkov i Patsayev (1971.) umrli su iznad Karmanove linije (negdje na oko 130–160 km visine) i postali prvi ljudi koji su poginuli u svemiru.

Njihov je Soyuz uspješno sletio na Zemlju u automatiziranom režimu, s troje mrtvih kozmonauta zbog gubitka kompresije kabine. Sedmero američkih astronauta raketoplana Challenger (1986.) poginulo je nakon eksplozije letjelice, 73 s po lansiranju.

Još sedmero američkih astronauta (šest Amerikanaca i jedan Izraelac) poginulo je prilikom dezintegracije raketoplana Columbia (2003.) tijekom vraćanja iz svemira.

Njihova se letjelica raspala na visini od oko 60 km. Pribrojimo li njima i troje američkih astronauta u zemaljskoj opitnoj misiji Apollo 1 (1967.), dolazimo do brojke od dvadeset i jednog svemirskog letača poginulih tijekom obavljanja svemirskih misija.

Sovjetska kozmonautika poznaje barem dva slučaja ozbiljnih zdravstvenih problema u svemiru. Nedavno smo imali prigodu vidjeti i spašavanje američkog astronauta zbog zdravstvenog stanja koje je tražilo hitno slijetanje na Zemlju i zahtjevan angažman medicinskog osoblja u bolničkim uvjetima.

Foto: IstraIN

Što nam slijedi u predstojećim godinama? Što kada se smrtni slučaj dogodi tamo gore, daleko, predaleko? Nije pitanje hoće li, već kada. Ne postoji jasan, javno dostupan protokol. Ne postoji jasno zakonodavstvo. Primjenjuju se odredbe Ugovora o svemiru. Na svemirskim brodovima i postajama vrijede zakoni matične države.

Živjeti u skučenom prostoru s umrlim članom posade dio je psihološke pripreme svemirskih letača za letove u svemir.

Svemirsko odijelo i specijalna vreća za sprečavanje bioloških procesa koji se događaju na kadaverima siguran su dio postupaka koje će živući članovi posade morati primijeniti. Smrt svemirskog letača na Mjesecu ili Marsu posebna je priča.

Tijelo ne smije ostati tamo zbog mogućnosti biokontaminacije okoliša. Barem je za sada tako, ali što kad naše kolonije sa stotinama ili tisućama kolonizatora zažive daleko od Čovjekove postojbine?

U nekoj izglednoj budućnosti, za stotinu ili dvije stotine godina, suvremenici naših pra-pra-praunuka živjet će na drugim svjetovima. Tamo će se događati i život i smrt kao neotuđivi dio naše vrste.

Jednom će netko „naš“, iz budućnosti koja tek treba doći, zapaliti svijeću za sve njih tamo i nas ovdje. Dani sjećanja na naše preminule nisu dani tuge, to su dani sreće za vrijeme provedeno zajedno ili sreće i zahvalnosti jer zbog njihova života mi smo danas ovdje.