Kada život promijeni smjer: suočavanje s kroničnom bolešću i proces prilagodbe

Statistike pokazuju kako se u društvu susrećemo s porastom kroničnih bolesti. U situaciji kada prvi put u liječničkoj ordinaciji suočimo s ozbiljnijom dijagnozom ta informacija promijeni tijek našeg života.

Ponekad se čak može učiniti i kao da je  svijet na trenutak stao. Trenutak prije planirali smo budućnost, razmišljali o poslu, obitelji, svakodnevnim obavezama, a već u sljedećem suočavamo se s nečim nepoznatim i zastrašujućim.

Ova situacija uz fizičke izazove sa sobom donosi i emocionalne, psihološke i društvene promjene. I dok liječnici i okolina govore o lijekovima, tretmanima i simptomima rijetko se otvoreno razgovara o tome što se događa u našim glavama i srcima dok pokušavamo prihvatiti novu stvarnost.

Suočavanje s kroničnom bolešću uvijek uključuje i proces emocionalne prilagodbe, a o tome kako ćemo se  prilagoditi podosta ovisi kvaliteta i zadovoljstvo ostatka našeg života.

Proces kroz koji svi bez iznimke prolazimo, nalikuje fazama tugovanja. U ovom slučaju ne tugujemo za nekom drugom osobom koju smo izgubili već tugujemo za sobom u budućnosti  i za vlastitom idejom o tome kako je naš život trebao izgledati te za svim onim što smo poslovno i privatno za sebe planirali, a zbog bolesti se neće dogoditi.

U procesu prolazimo kroz niz emocija – od šoka i poricanja do ljutnje, tuge i na kraju prihvaćanja. Važno je naglasiti da prilagodba nije pravocrtan put već proces koji ima uspone i padove.  Ne događa se svima istim intenzitetom i dužinom trajanja, ponekad se i faze ne događaju istim redoslijedom i baš  zato je korisno imati informacije, kako bismo mogli prepoznati što nam se događa  i ide li sve svojim tijekom ili bi nam možda dobro došla stručna podrška.

Šest faza kroz koje prolazimo

• Šok i Nevjerica – „Ovo mi se ne može događati!“

Prva reakcija na dijagnozu često je nevjerica. Mozak se pokušava nositi s informacijom koju ne može odmah procesirati. Moguće je da osjećamo emocionalnu obamrlost ili se ponašamo kao da se ništa nije dogodilo. Ovo je rana faza procesa i koliko god s jedne strane pokušavali na sve načine odmah sve shvatiti i povratiti kontrolu, u ovoj fazi smo pod utjecajem jakih emocija i racionalno razmišljanje u takvim trenutcima nije jača strana. Sasvim je u redu i prirodno da trebamo vremena kako bi obradili informacije koje su nas preplavile. 

• Poricanje – „Sigurno su pogriješili...“

Nakon početnog šoka, može se pojaviti faza poricanja – odbijanje da je situacija ozbiljna ili da će bolest utjecati na naš život. Često pokušavamo nastaviti po starom, ignorirajući simptome ili izbjegavajući razgovore o svom zdravstvenom stanju. Na ovom dijelu puta važno je ne donositi ishitrene odluke koje bi nam mogle dugoročno naštetiti. Poželjno je razgovarati s liječnikom i postaviti mu pitanja koja nas zaokupljaju. 

• Ljutnja i Frustracija – „Zašto baš ja?“

Kada se emocije malo umire i jasnije shvatimo da je život s dijagnozom naša nova realnost, mnogi osjete ljutnju. Može se pojaviti osjećaj nepravde, frustracije zbog gubitka kontrole i bijes prema liječnicima, obitelji, pa čak i sebi. Možda se ljutimo jer osjećamo da smo izgubili dio svog identiteta ili zato što drugi ne razumiju što prolazimo.

U ovim trenutcima korisno je prihvatiti ljutnju kao normalan dio procesa. Umjesto da je potiskujemo, tragajmo za načinima kako je izraziti – kroz razgovor, fizičku aktivnost ili vođenje dnevnika. Počnemo li osjećati da ljutnja preuzima naš život i negativno utječe na odnose s drugima, možda je vrijeme potražiti stručnu podršku ili grupu podrške gdje možemo podijeliti svoje osjećaje.

Foto: Pexels

• Pregovaranje – „Ako učinim ovo, možda se sve popravi...“

U ovoj fazi pokušavamo pronaći načine kako preuzeti kontrolu nad situacijom. Istražujemo alternativne tretmane, mijenjamo prehranu, razmišljamo o većim zaokretima u stilu života a ponekad i vjerujemo da će bolest nestati ako napravimo određene promjene.

Informiranje o dodatnim metodama liječenja može biti korisno no važno je ostati realan i kritičan prema informacijama koje pronalazimo. Ako razmišljamo o alternativnim terapijama, bilo bi dobro uskladiti  ih s preporukama liječnika.  Ovu fazu možemo iskoristiti kao priliku za pozitivne promjene – zdrava prehrana, vježbanje i briga o mentalnom zdravlju utjecat će na poboljšanje kvalitete života.

• Tuga i Depresija – „Nikada više neće biti isto...“ 

Na ovom dijelu puta postanemo dublje svjesni da bolest neće nestati što može dovesti do osjećaja gubitka, tuge zbog promjena u životu i zabrinutosti za budućnost. Povlačenje u sebe, osjećaj bespomoćnosti ili gubitak interesa za stvari koje su nam nekada donosile radost mogu biti znakovi da smo u ovoj fazi.

Ponekad nam treba netko tko će jednostavno saslušati bez nuđenja rješenja i sasvim je u redu to tražiti od ljudi kojima vjerujemo. Osjećamo li da se teško nosimo s ovim emocijama možda je to znak da je vrijeme potražiti stručnu pomoć.  Terapeut ili savjetovatelj mogu pomoći da pronađemo načine kako se nositi s promjenama i ponovno osjetiti radost u svakodnevnim stvarima.

• Prihvaćanje – „Mogu se nositi s ovim.“

Prihvaćanje ne znači odustajanje, već pronalaženje načina kako živjeti s bolešću. U ovoj fazi dolazi do pomaka u fokusu – umjesto na ono što smo izgubili, počinjemo se koncentrirati na ono što i dalje imamo i možemo. Sada smo spremni graditi život koji je ispunjen, čak i ako izgleda drugačije nego prije. 

Korisno je okružiti se ljudima koji nas podržavaju i pronaći aktivnosti koje nam donose radost i smisao.
 
Bolest može donijeti izazove, ali ne mora definirati tko smo. I dalje imamo moć oblikovati svoj život na način koji nas ispunjava.