Što učiniti kada polazak u školu izaziva brigu?

Polazak u školu jedna je od najvećih prekretnica u životu djeteta. Najviše prvašićima koji nakon veselog i bezbrižnog vrtićkog okruženja se odjednom nađu suočeni sa školskim zvonom, sjedenjem po nekoliko sati i školskim ocjenama. To nije nimalo jednostavno i jasno je da će to nekoj djeci biti teže.

Međutim, i malo starijoj djeci nije uvijek lako vratiti se u školske klupe nakon tri mjeseca odmora i praznika. Svi znamo da što više starimo vrijeme nam brže proleti i to što nama odraslima ljeto prođe da „ne trepnemo“ ne znači da je i djeci tako.

Njima je ljeto dug period, najčešće ispunjeno radošću i bezbrižnošću. Zato je i njima povratak u školu velika prekretnica.

Zbog svega navedenog, osjećaji straha, nesigurnosti i stresa kod djece normalni su i očekivani. Djeca se na promjene prilagođavaju postupno, a brzina prilagodbe ovisi o temperamentu i karakteru djeteta, ranijim iskustvima koje je proživjelo i podršci okoline, prvenstveno roditelja, ali i vršnjaka i učitelja.

Naravno, treba razlikovati pozitivan oblik stresa (eustres) koji u manjem intenzitetu može motivirati, poticati razvoj i rješavanje problema, kao pomagati u savladavanju izazova i negativan oblik stresa (distres) koji može biti iscrpljujuć i otežava svakodnevno funkcioniranje. To najbolje možemo vidjeti po tome je li djetetu stres poticajan i „gura ga naprijed“ da se više trudi ili ga koči i onemogućuje ga u rješavanju problema.

Ovdje prije svega govorimo o negativnom stresu koji dijete može kočiti, izazivati mu nelagodu i radi kojega djetetu treba pomoć i podrška. Naravno, ne treba ništa patologizirati, sve je to normalno, očekivano i javlja se kod velikog broja djece.

Kako prepoznati anksioznost kod djece?

Anksioznost kod djece možemo prepoznati na više načina. Tjelesni znakovi koje djeca često pokazuju su bolovi u trbuhu ili glavi, mučnina te opći tjelesni nemir.

Emocionalni znakovi koje možemo primijetiti su pretjerana zabrinutost, stalni strahovi koji se javljaju čak i kada nemaju objektivan uzrok, zatim razdražljivost i teškoće u spavanju. Na kraju, ponašajni znakovi mogu biti izbjegavanje odlaska u školu, pokazivanje straha prije polaska u školu, stalno traženje blizine roditelja te lošija koncentracija i otežano učenje.

Foto: PexelsIlustracija

Djeci puno toga u školi može biti stresno.

Prije svega, kod prvašića često se javlja strah od separacije, odnosno odvajanja od roditelja. Roditelji su maloj djeci najvažniji socijalizacijski čimbenik. Drugim riječima, djeca se najviše oslanjaju na svoje roditelje, najviše im vjeruju i najviše uče od njih i oponašaju ih

 Zbog toga je odvajanje od roditelja, ako se u vrtiću nisu navikli na to, velik izazov i nešto što djeci ponekad zna trebati puno vremena da savladaju. Osim toga, škola je novo okruženje, puno novih ljudi, što djece, što učitelja i stručnih suradnika, te je riječ o nečemu na što se djeci svakako nije jednostavno prilagoditi.

Drugo, škola je vrlo strukturiran sustav, možda i pretjerano. Sve se događa u intervalima od 45 minuta, većinu vremena provode sjedeći, ocjenjuje ih se gotovo od samog početka i to samo po sebi može biti velika promjena, osobito nakon puno manje strukturiranog vrtićkog okruženja.

Na kraju, ono što je djeci možda i najstresnije jesu očekivanja. Zapisivanje u bilježnicu, ispitivanja, testovi, domaće zadaće, učenje su velike obaveze radi kojih dijete mora svakodnevno ulagati trud i vrijeme te preuzimati odgovornost za rezultate.

Premda je odgovornost vještina koju dijete mora naučiti, djeci to često nije nimalo jednostavno i sasvim sigurno izaziva strah i napetost, pogotovo kod manje djece.

Ono što također često doprinosi tome, pogotovo kod malo veće djece, su visoka očekivanja koja društvo, sustav, a nažalost često i okolina stavljaju pred djecu. Dijete se treba truditi i postići najviše što može, a očekivanja da svi uvijek moraju imati petice često je nepotrebno opterećujuće za dijete.

Kako roditelji mogu pomoći djetetu?

Roditelji mogu pomoći djetetu na više načina.

Prije svega, važno je s djetetom razgovarati o tome kako mu je u školi. Treba ga saslušati, ohrabrivati i pokazati mu da vjerujemo u njega i njegove sposobnosti. Ako dijete zna da smije govoriti o svojim brigama bez straha od kritike, lakše će razviti osjećaj sigurnosti i povjerenja. Rezultate treba pohvaliti i pokazati mu da je uspjeh prepoznat i vrednovan.

Za sve što ne bude dobro dijete treba potaknuti da rješava probleme najbolje što može. Treba s njim postaviti realne ciljeve kako poboljšati neke stvari i pratiti kako te ciljeve ostvaruje. Pritom je važno naglasiti trud i pratiti proces učenja, a ne gledati samo krajnji rezultat, jer upravo na taj način stvaramo pozitivne navike učenja.

Foto: Pexels

Zatim, važno je razvijanje pozitivne slike o školi. To se može postići kroz razgovor o lijepim stvarima koje ga čekaju – novim prijateljima, zanimljivim predmetima i aktivnostima, ali i porukama da vjerujemo u njega.

Roditelji s djetetom mogu vježbati samostalnost i rutinu. Primjerice, vježbati spremanje torbe, odijevanje i poticati dijete na odlazak u krevet na vrijeme, kako bi djetetu školski dan bio predvidljiv i manje „nov“.

Na kraju, ako dijete pokazuje separacijsku anksioznost, oproštaje s djetetom treba učiniti kratkima i vedrima kako bi djetetu bile jasno postavljene granice da mora ići u školu, ali istovremeno pružena podrška i poslana poruka da ih roditelj voli, da misli na njih te da će brzo doći po njih.

Kada potražiti stručnu pomoć?

Kao što sam ranije spomenuo, probleme ne treba preuveličavati jer su česti, očekivani i normalni. Međutim, unatoč tome, djeci je ponekad i potrebna dodatna pomoć psihologa i drugih stručnih osoba. To nikako ne znači da imaju neki poremećaj niti išta slično, već samo da im treba dodatna podrška.

Potražiti stručnu pomoć je potrebno ako se djetetova tjeskoba ne smanjuje ni nakon nekoliko tjedana i ozbiljno narušava njegovu svakodnevicu. Također, ako dijete odbija ići u školu ili pokazuje jake tjelesne i emocionalne znakove stresa.

Međutim, to je nešto o čemu se nije loše konzultirati i sa stručnim suradnicima u školi koji će znati prepoznati treba li djetetu podrška „izvana“.

Polazak u školu nije mala stvar, riječ je o izazovu i za roditelje i za dijete i za školu. Zbog toga je potrebno strpljenje, suradnja i pozitivan stav kako bi školska dob djeci istinski bila najveselija.

Piše: Domagoj Dalbello, mag. psych., izvor: Mamin kutak